Prije 129 godina u Požegi rođen književnik Josip Pavičić-autor brojnih djela za djecu i mladež

U Požegi je 26. veljače 1895., prije 129 godina, rođen književnik Josip Pavičić. U rodnom gradu završava Osnovnu školu i gimnaziju, a tijekom Prvog svjetskog rata je 1915. godine kao maturant regrutiran i poslan u Galiciju na rusku frontu. Zbog teškog ranjavanja, 1917. se vraća u svojstvu invalida bez noge , o čemu kasnije piše novele. Boraveći u domovima, bolnicama i lječilištima, suočava se s patnjama i stradanjima ratnih žrtava u ondašnjem društvenom poretku. Unatoč tome, u međuvremenu studira te 1928. diplomira na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Kraće vrijeme radi kao pomoćni seoski učitelj, a poslije je zaposlen kao sudac upravne struke u Zagrebu. Od 1939. godine je umirovljen te se u Zagrebu i Podsusedu, a kasnije u Opatiji, bavi književnošću.

Novele iz života ratnih invalida počinje objavljivati 1931. u „Hrvatskoj reviji“, „Književniku“ i „Kolu“, a zbirka njegovih novela objavljena je 1937. u knjizi „Memento“ (Zagreb, Hrvatska naklada). Treba napomenuti da je to bila ujedno kritika društvenih i političkih prilika u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova, proturatnog antifašističkog sadržaja, pa mu je ovo djelo zabranjeno, zaplijenjeno i uništeno. Ponovno je tiskano prošireno izdanje poslije Drugoga svjetskog rata, 1946. godine, s novim naslovom „Crvenim slovima“. Knjiga sadrži 14 novela, a optužuje rat kao zločin te prikazuje sudbine invalida i mladih ljudi koji su stradali, osakaćeni i unesrećeni zbog tuđe krivnje.

Premda u duševnoj depresiji, ovaj pisac pronalazi izlaz u svijesti da se pojavljuje i rađa neko novo vrijeme. Stoga se u svom književnom radu obraća mladom naraštaju koji je graditelj bolje budućnosti. Objavljuje tako više djela za djecu i mladež, među kojima je prvo „Poletarci“ (Zagreb, 1937). Priče su to o svijetu dječaka s obale rijeke Orljave, a njihova je značajka dječja živost i dobrota kojima se suprostavljaju školski sustav i porodica. Nastavak pisanja u tom književnom žanru je „Koliba u vrbiku“ iz 1939. godine. Svoju iznimno plodnu književnu djelatnost poslije Drugog svjetskog rata Josip Pavičić započinje romanom „Knjiga o davnini“ (Zagreb, 1953), To je autobiografska priča o vremenu i ljudima iz njegovog djetinjstva i mladih dana provedenih u Požegi. Piščevo poznavanje prirode i osobita ljubav prema njoj došlo je do izražaja u knjigama Djeca majke zemlje (Zagreb, 1946), Vrzino kolo (Zagreb, 1958) i Priče s mora i kopna (Zagreb, 1958).

Ovaj Požežanin i plodni humani pisac je idealnu ljudsku zajednicu sa sretnom djecom prikazao u djelima koja je posvetio mladeži. To su Radost mladoga pokoljenja, Velika pustolovina, Staza kroz stoljeća, Ivanjske krijesnice, Što pričaju dan i noć, Slikovnice o svijetu i životu, Kamena kolijevka. Treba napomenuti kako je i danas njegov književni opus omiljena dječja lektira. Napisao je i igrokaze Stoljetni kalendar, Senkin izvor i Veliki krijes. Glavno obilježje Pavičićevog pisanja su lijepi jedri jezik i jednostavan topli stil, što do izražaja dolazi u njegovim pripovjetkama i romanima, djelima koja su prevedena na slovenski i makedonski jezik. Potrebno je napomenuti da je od 1938. do 1939. godine uređivao s Augustom Cesarcem, Ognjenom Pricom, Vladimirom Bakarićem i Božidarom Adžijom književni časopis „Izraz“. Poslije rata je suradnik u časopisu “Sloga“. Za rad na dječjoj i omladinskoj književnosti dobitnik je nagrade i plakete „Mlado pokoljenje“, a uručene su mu nagrade Saveza književnika Jugoslavije. Izdavačkog poduzeća „Mladost“ i Matice hrvatske.

Josip Pavičić je preminuo u Opatiji 21. ožujka 1963. u 69. godini života. Po njemu je u Požegi nazvana jedna gradska ulica, a na rodnoj kući u Primorskoj ulici na 80. godišnjicu rođenja (1975.) otkrivena je spomen-ploča.