Požežanin Vjekoslav Babukić - istaknuti hrvatski jezikoslovac, preporoditelj i znanstvenik, rođen u lipnju 1812.

U Požegi je 16. lipnja 1812. rođen hrvatski jezikoslovac, preporoditelj i znanstvenik Vjekoslav Babukić. Osnovnu školu pohađa u Požegi i Novoj Gradiški, gimnaziju polazi u rodnom gradu i Pečuhu, a filozofiju i pravo studira  u Segedinu i Zagrebu. Od 1832. bilježnik  je banskoga Sudbenoga stola i odvjetnik, suplent za ugarsko i međunarodno pravo na Kraljevskoj akademiji znanosti u ZagrebuJedna je od važnih ličnosti ilirskoga preporoda, a pokretač je mnogih aktivnosti: urednik Danice ilirske (1838–1840), tajnik Ilirske čitaonice (1838–1842) i Matice ilirske (1842–1846). Od 1846. godine je prvi profesor hrvatskoga jezika na Zagrebačkoj akademiji odnosno višoj gimnaziji. Poslije preustrojstva školstva predavao je na gimnaziji od 1850. do kraja života, a nakon školovanja surađuje s Gajem, Mažuranićem, Rakovcem i ostalim preporoditeljima. U prvom broju „Danice“ izlazi prva i posljednja Babukićeva pjesma „Granici i Danici“. Obavljajući funkciju tajnika Čitaonice i Matice ilirske, surađivao je s istaknutim ljudima diljem Hrvatske i drugih slavenskih zemalja. Raspačavao je knjige i časopise te je pripremio za tisak starije hrvatske pisce: Gundulića, Kačića, Vitezovića, Palmotića, Đurđevića, Kavanjina. Pripada mladom naraštaju ističući buđenje nacionalne svijesti i borbu za hrvatski jezik i kulturu, a posvećuje se javnom radu na preporodu hrvatske knjige i kulturnog života.

Vjekoslav Babukić na nagovor Ljudevita Gaja piše 1836. u Danici ilirskoj prvu općehrvatsku gramatiku „Osnove slovnice slavjanske narěčja ilirskoga“, koja je bila temelj jezične norme sljedećih pedesetak godina. Drugu gramatiku „Osnove ilirske slovnice“ napisao je 1849., na njemačkom jeziku  (Grundzüge der illirischen Sprachlehre), a prevedena je na talijanski (Fondamenti della grammatica illirica). Prva znanstvena hrvatska gramatika „Ilirska slovnica“ (1854) je osnova hrvatskoga fonetskog nazivlja (primjerice samoglasnik, suglasnik, naglasak), s prvim hrvatskim etimološkim rječnikom novijeg vremena i prvom upotrebom naziva štokavci, čakavci, kajkavci.  Prvi je počeo sintaktički proučavati rečenicu te je  napisao nekoliko rasprava o pravopisu i više raznih tekstova. Njegova  kodifikacija književnoga jezika bila je norma do pred kraj 19. stoljeća, sa starijim padežnim oblicima, genitivom množine s pisanim -ah , izgovorom dugog a ili s neobveznim h, no to h više ne čita u gramatici iz 1854. Poznat je po načelu o morfonološkom pravopisu Zagrebačke filološke škole: “Piši za oko, a govori za uši”, kojim se suprostavio Karadžićevu fonološkomu načelu »Piši kao što govoriš, a čitaj kao što pišeš«. Surađivao je na izradi Mažuranić–Užarevićeva i Drobničeva rječnika.

Babukić je normirao književni jezik (novo) štokavske osnovice s obilježjima zajedničkima svim trima hrvatskim narječjima, a koristio je umnogome jezikoslovnu literaturu, hrvatsku književnost i dijalektne podatke. Bio je pokretač osnivanja niza kulturnih institucija i promicatelj hrvatske knjige, te kreator književnojezičnog programa ujedinjenja Hrvata u jednom književnom jeziku i glavni kodifikator toga jezika. Stoga zauzima visoko mjesto među hrvatskim preporoditeljima. Premda je bio pristaša programa kulturnog ujedinjenja južnih Slavena pod ilirskim imenom, u stvarnosti je cijeli život posvetio narodnomu preporodu. Naime, radio je na ujedinjenju Hrvata u jednom književnom jeziku, s jednom grafijom (slovopisom), te na unapređivanju svih segmenata društvenog, znanstvenog i kulturnog života.
Vjekoslav Babukić zauzima značajno mjesto u povijesti hrvatske književnosti, a osobito je zaslužan za to što su štokavsko narječje i novi pravopis postali temelj hrvatskog književnog jezika. U rodnoj Požegi su mu 1911. godine „Braća hrvatskog zmaja“ podigli spomen-ploču koju je izradio požeški slikar Miroslav Kraljević. U Gradskoj vijećnici Požege predstavljen je u svibnju 2013. pretisak prve općehrvatske gramatike Vjekoslava Babukića „Osnova slovnice slavjanske narečja ilirskoga“. Pretisak su izdali Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz Zagreba i Grad Požega, u povodu 200. obljetnice rođenja ovoga znamenitog Požežanina, po kojemu jedna požeška ulica nosi ime. Ovaj ilirac i poznati hrvatski jezikoslovac umro je u Zagrebu 20. prosinca 1875. u 64. godini života, a pokopan je na zagrebačkom groblju Mitrogoju.