Požežanin Marko Kopljar završio karijeru i postao pomoćni trener u Njemačkoj. Odbio je ponudu da još igra u Hrvatskoj

Odmori se, zaslužio si", sintagma je za koju su čuli svi, a značenje joj je kristalno jasna. Odnosi se na bilo koga tko je radom u bilo kojoj domeni ljudskog djelovanja postigao nešto zapaženo. "Odmori se, zaslužio si", odnosi se i na Marka Kopljara, zaslužnog rukometnog reprezentativca, osvajača šest odličja s velikih natjecanja, koji je nakon 20-godišnje uspješne karijere objesio tenisice o klin i zaključno s kratkom epizodom u Flensburgu prestao s aktivnim igranjem rukometa.
Visoki Požežanin, čovjek koji je za hrvatsku reprezentaciju odigrao 155 utakmica i zabio 322 gola, a u karijeri je igrao za Požegu, Medveščak, Zagreb, PSG, Barcelonu, Veszprem, Füchse i Flensburg, ipak ni trenutak neće stati.

Kopljar završio karijeru
Sportski mu je život donio rutinu iz koje se ne zna i ne želi povući, te je bez predaha prihvatio ulogu pomoćnog trenera u Potsdamu, u momčadi koja je ispala iz Bundeslige. Iako je u 40. godini imao simpatičnu ponudu da nastavi igračku karijeru u ambicioznom Dugom Selu, Kopljar je prihvatio poziv Boba Hanninga, čovjeka koji je dugo godina vodio Füchse u kojem je Kopljar proveo punih sedam sezona.
Za početak, Kopljar će Potsdamu biti pomoćnik treneru Emiru Kurtagiću nakon čega je sve moguće. Kopljar tako dolazi u klub u kojem je izrastao Josip Šimić, novi igrač hrvatske reprezentacije koja je u siječnju osvojila srebro na SP-u u Hrvatskoj, Danskoj i Norveškoj. Nije stoga isključeno da će i sam sudjelovati u stvaranju nekog svojeg nasljednika iz redova brojne hrvatske "dijaspore" u Njemačkoj. Nije, naravno, isključeno niti do da će mu angažman u Potsdamu biti prva stepenica u građenju ozbiljne trenerske karijere, baš onakve kakva mu je bila i ona igračka.

Veselim se prvom trenerskom poslu, pomoći ću u razvijanju mladih igrača. Savjetima i podrškom pokušat ću momčadi prenijeti svoje veliko iskustvo, rekao je Kopljar preuzimajući novu funkciju u Potsdamu.

Za podsjećanje, Kopljar je jedan od onih naših rukometaša koji su na parketima "gurali do ruba" i uvijek izvlačili najbolje od sebe. Nakon što se je iz Požege preselio u Zagreb, prvo u Medveščak, a zatim u Zagreb, jedan od najboljih hrvatskih desnih vanjskih postao je standardni član reprezentacije Line Červara, koja je nakon onih dviju zlatnih godina 2003. i 2004. nastavila drmati rukometnim svijetom. Balić, Metličić, Džomba, Šola i ostali osvojili su dva zlatna odličja na SP-u u Portugalu i Ateni, uslijedio je niz posrtanja u finalima, a zatim i novi mali pad. Razmažena hrvatska rukometna javnost navikla na ono najbolje, kao i dio medija među kojima je i ovdje potpisani, upravo su u Kopljaru i njegovim "suvremenicima" pronalazili razloge pada reprezentacije.

Kopljar jednog dana i izbornik
Iz današnje perspektive gledano, jasno je da su Kopljar i tadašnji igrači, koji su od SP-a u Hrvatskoj 2009. do SP-a u Španjolskoj 2013. osvojili svjetsko srebro i broncu, olimpijsku broncu (London 2012.), europsko srebro i broncu u Austriji 2010. i Srbiji 2012. - su pravo čudo, ne propustivši plasmane u polufinalima velikih natjecanja. Nakon stanke uslijedila je i europska bronca u Poljskoj 2016., poslije čega se Kopljar oprostio na EP-u u Zagrebu 2018. Sve u svemu, dok je Marko bio u momčadi, momčad je bila na visokom nivou premda je i on sam često prozivan.

Činjenica da je nakon njegovog (i još nekih) opraštanja, reprezentacija u sedam godina osvojila samo europsko srebro u Švedskoj 2020. i svjetsko srebro 2025., dovoljan je znak za zaključak da je Kopljar bio pouzdana i važna karika. Jedan od onih koji bi - u svojim najboljim izdanjima - i danas bio nezamjenjiv član ove današnje postave. Završeno je, dakle, jedno veliko sportsko poglavlje; počelo je, nadamo se, neko drugo, nadamo se podjednako uspješno trenersko.

Sretno, Marko! Vidimo se jednog dana u puno većim ulogama. I u ulozi izbornika, zašto ne. Takav je bio slučaj i s Golužom...