Požeško šetalište Stari grad: Nekoliko puta uređivano i vraćano u život, danas ruglo grada i njegovih stanovnika

Nekoliko puta uređivano i vraćano u život, danas ruglo grada i njegovih stanovnika, šetalište Stari grad u Požegi ima znamenitu prošlost. Odnos povijesnog značaja ovoga mjesta upravo je obrnuto proporcionalan današnjem tretmanu koji doživljava. Zbog toga razloga važno je podsjetiti što je to Stari grad, popularno zvani ”Starić”, bio nekad.

Na današnjem području grada Požege i Starog grada nađeni su tijekom prošloga stoljeća novčići i staklene posude iz rimskoga razdoblja, a značajnije naselje koje se nalazilo na prostoru današnjega grada zvalo se Incerum. Osim nekoliko arheoloških nalaza, o tom naselju ne znamo mnogo. Požega se u pisanim dokumentima prvi puta spominje pod tim imenom 1210. godine kao sjedište istoimene županije, a sama utvrda (na latinskom jeziku spomenuta kao castrum de Posega) navedena je u papinskom dokumentu 1227. godine.

Vjerojatno je i Požeški zborni kaptol (središte Požeškog arhiđakonata), koji se nalazio u današnjem selu Kaptol, osnovan također u to vrijeme. Požeška utvrda nekoliko je puta tijekom srednjega vijeka mijenjala svoje vlasnike, u njoj su također boravile i ugarsko-hrvatske kraljice, a u blizini nje zbivale su se borbe za prijestolje kakve možemo vidjeti u popularnim serijama. Tijekom ovoga razdoblja imala je stambeno-vojnu funkciju. U 16. stoljeću Osmanlije nekoliko puta napadaju požeški kraj i ovaj dio Slavonije, a konačno ga zaposjedaju u siječnju 1537. godine. Deset dana odolijevala je požeška utvrda osmanskim napadima, a onda je osvojena. Tada Požega postaje novo središte osmanske upravne jedinice, odnosno postaje sjedištem istoimenog sandžaka. Utvrda je i tijekom osmanske vlasti stajala gotovo nedirnuta na osamljenom brijegu usred naselja. Po tlocrtu je to bila nepravilna šesterokutna građevina s kulama. Pod osmanskom vlašću utvrda je doživjela samo manje preinake: unutar tvrđave sagrađena je džamija za osmanske vojnike koji su službovali na tom mjestu. Središtem sandžaka Požega ostaje sve do kraja 17. stoljeća (1691.) kada fra Luka Ibrišimović Sokol oslobađa Požegu i ovaj dio Slavonije. Tijekom kasnijih stoljeća utvrda je izgubila svoju prvobitnu namjenu te je propadala. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće Požegu zahvaćaju požari koji gutaju mnoge stambene zgrade i važne građevine (gradska kuća, franjevački samostan, crkva sv. Duha…). Gradsko vodstvo donosi odluku da stanovnici uz malu naknadu smiju odvoziti kameni materijal sa požeške tvrđave i koristiti ga za izgradnju svojih kuća. Od tada požeški Stari grad služi kao crpilište materijala za gradnju naselja. Tijekom 19. stoljeća gotovo je u cijelosti porušena, iako su još ponegdje vidljivi zidovi i bedemi. Godine 1877. otvorena je nova gimnazijska zgrada (današnja Katolička gimnazija) pod brijegom nekadašnje požeške utvrde. Tada se javila i zamisao u preuređenje tog prostora u gradsko šetalište. Taj projekt učinjen je prema zamisli županijskog mjernika Vilima Justa. Isprva nosi jednostavan naziv ”Grad” i ”Gradsko šetalište”, ali nakon smrti istaknutog biskupa J.J. Strossmayera gradski oci odlučuju preimenovati taj prostor u ”Strossmayerovo šetalište”.

Tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća na prostoru Hrvatske događa se niz događanja kojima je obilježavano 1000 godina Hrvatskog Kraljevstva. Tako je bilo i u Požegi gdje je, zaslugom Braće Hrvatskog Zmaja na vrhu Starog grada postavljen spomenik kralju Tomislavu sa skulpturom sokola. Nakon burnih godina Drugog svjetskog rata ovaj prostor nekadašnje požeške utvrde dobiva novi izgled i namjenu: skulptura sokola uništena je i maknuta, a u tvrđu su pokopane kosti boraca koji su sudjelovali u borbama za (tada Slavonsku) Požegu. Riječ je o kostima boraca (većinom) makedonskih korpusa NOVJ-a koji su ovdje ostavili svoje živote. Uz grobnicu je podignut i spomenik, brončana statua mitraljesca u prirodnoj veličini. Tada je i naziv parka preimenovan u ”Park Narodnooslobodilačke borbe”. Taj naziv i izgled nosio je do demokratskih promjena i osnivanja Republike Hrvatske.

Ne tako davno Stari grad je dobio novi izgled. Postavljene su nove klupe sa zanimljivim ljubavnim pričama, a zid nekadašnjeg spomenika i grobnice palim borcima pretvoren je u oslikani mural. Nedugo potom klupe su razvaljene, a zid nanovo išaran grafitima. Takvo je stanje danas. Bolje nije bilo ni prije nekoliko desetljeća. Park odavno nema svoju svrhu niti bogznakakvu praktičnu namjenu.

To mjesto odavno nije šetalište jer šetača po Starom gradu gotovo i ne možete susresti. Ono je okupljalište ljubavnih parova i ljudi koji se žele opustiti uz alkohol daleko od očiju javnosti. Iako je ovo mjesto bilo sjedište srednjovjekovne županije, povremena rezidencija ugarsko-hrvatskih kraljica i poprište bitaka, ono nije održano u svijesti naroda kao kulturno dobro te se desetljećima ne održava na pravi način. Što učiniti kako bi oživjeli Stari grad? Pitanje izgleda ostaje bez odgovora. Nadajmo se da će Grad pronaći način za zaustavljanje daljnjeg devastiranja Staroga grada te, zajedno sa građanima, u budućnosti revitalizirati ovo povijesno važno mjesto, kako ono ne bi bilo više ruglo u srcu prelijepe nam Požege.

Cilj ovoga članka je potaknuti uspavanu svijest sugrađana o važnosti prostora nekadašnje utvrde; informirati mlade ili neupućene, podsjetiti one koji znaju ponešto o prošlosti ovoga mjesta ili se sjećaju nekih davnih vremena.

Pripremio: Mario Katić

0 Comment