Požeški jad

Pokrene li se pitanje požeškog noćnog života, malo je onih koji shvaćaju stanje u kojem se on trenutno nalazi. A realnost nikada nije bila surovija.

Kada shvatiš da ne želiš otvoriti pekaru, otvoriš kafić ili noćni klub. A kakav god da otvoriš, prvo što ćeš čuti je da ćeš propasti. Odavno je poznato da kada bi postojalo natjecanje prema količini zavisti koju građani neke zemlje osjećaju jedni prema drugima, bilo bi to jedino natjecanje na kojem Hrvatska ne samo da bi ušla u finale, nego bi uvjerljivo odnijela pobjedu i to nekoliko godina zaredom. Uspjeh je nešto što vam ovdje nikada neće oprostiti.

Navodno se upravo zbog Hrvata mijenja kršćanska praksa prema kojoj postoji 7 smrtnih grijeha – u 8. I dok uspijevaš, svi se i dalje nadaju onom drugom. Slažem se da je u protekle 2 godine Požega doživjela otvorenja svega i svačega, ali se ne slažem s odvratnom ljudskom navikom da apsolutno sve dočekaju na nož. Na kraju krajeva, pa čak i da čovjek ne uspije, bar može reći da je pokušao.

Neki nisu ni za to imali priliku. Pa kako ćeš onda znati da si uspio? Onda kada te počnu ogovarati, pa usudim se reći i mrziti. Oni koji pak propadnu obično ni sami ne znaju što i kako, pa zapošljavaju slične sebi ili ne dopuštaju savjete onih koji nešto znaju, jer još uvijek žive u vremenima kada se imalo novaca za napiti se u klubu, a ne u dnevnom boravku ili u parkiću kao danas.

Što se tiče klupskih promotora (nije tipfeler, niste PR-ovi), osjećaj je više kao da imate posla s Jehovinim svjedocima. Oni najmoderniji danas imaju po tri profila, aktivirane najpovoljnije tarife kako roditelji ne bi telefonske račune plaćali na kredit, te vas svakodnevno uznemiravaju statusima pored kojih Ilijada i Odiseja izgledaju kao haiku. Potpuno mi je jasno da je, uz studiranje, to jedan od popularnijih, ako ne i najpopularniji način zarade. No, trebalo bi znati da postoji granica tolerancije svakog gosta, koja se ne bi smjela prijeći.

Ali, ja još uvijek vjerujem da među nama ima dovoljno kreativnih umova (starijih od 21 godinu!!) koji mogu napraviti dobar posao i bez toga da jedini način na koji uspijevaju promovirati svoje radno mjesto bude njihov teror, u kombinaciji sa zabrinjavajućom nemaštovitošću. Pitanje je samo cijene li se takvi dovoljno, odnosno koliko su gazde spremni izdvojiti za takve.

I dok neki klubovi sasvim pristojno rade bez promotora, karika bez koje niti jedan to ne može zove se DJ. Oni pak ne shvaćaju da muziku po vlastitom ukusu mogu puštati u svoje slobodno vrijeme, dok u klubu vrijedi pravilo – puštaj ono što gosti žele. Ne vjerujem da to predstavlja tako veliki problem, ako znaš da ćeš jedino tako na kraju večeri biti isplaćen, jer će klub biti pun.

Zapravo se sve manje- više svodi na to da treba raditi onako kako gosti žele. Oni su posljednji i neizostavni dio slagalice zvane noćni život, po meni najodgovorniji za stanje u kojem se on trenutno nalazi. I koliko god mislili da je teško raditi s gore navedenim osobama, s gostima je još teže. Počnimo od potpune zablude da Požega nema ništa za ponuditi, što često možete čuti iz njihovih usta. Sve im je glupo, dosadno, već viđeno, a kada im se i ponudi nešto novo, tada ih to više ne zanima.

Pa si s pravom možete postaviti pitanje kome se sve to danas nudi? Klupski programi definitivno više nisu na cijeni. Imate kvalitetnog, ali skupog dj- a? Koga briga. Jesu li ga oni tražili? Ljude zanima što (narodnjaci), a ne tko svira. Od toga je još bitnije tko je u klubu. Ono što se cijeni je u tom trenu popularna gradska ekipica. Gdje idu oni, idu i svi ostali. Bez obzira što je njihov sastav 40% samoprozvanih bogataša, 50% bezrazložno ufuranih trebica i čak 10% normalnih, činjenica je da su oni najbolji promotori.

Ne rade za novac, ali rade za boce kojima ih se časti da bi ih se tamo zadržalo. Dokle god oni ne krste neki klub i ne prošire priču kako je tamo dobro, nitko o tom klubu neće pričati. I da, to su oni sa početka priče, koji vas počnu ogovarati kada uspijete, ali su i dalje na popisu inventara kluba, jer ste trenutno in. Onog trena kada se otvori nešto novo, in se mijenja u out, a vaše se ptičice sele u toplije, odnosno popularnije krajeve. Njima nije bitna atmosfera, nego količina ljudi na jednom mjestu, tzv.”sindrom čopora“. Oni pate na to da budu viđeni i VIP po mogućnosti.

Ne plešu, već samo stoje, komentiraju i gledaju komentira li netko njih (pogotovo ako rezerviraju stol, jer to mogu samo posebni, ako niste znali). Svatko svakog mrzi, ali svi se jedni drugima smiješkaju. Svi žele (moš’ mislit) biti poput njih i svi im zavide. Kartu ne bi platili nikad, pa ni onda. S glavom u oblacima jedva čekaju otvorenja i slične manifestacije, sipajući fraze poput “znaš ti tko sam ja“ i ne imajući pojma što je dobra zabava, a nažalost takvima postaje većina mladih – opterećeni drugima!

Na kraju, jesu li klinci jedini problem požeškog noćnog života?

Kristina Simović

0 Comment

Send a Comment