Požeška crkva bogatija za nova tri duhovna zvanja; Luku Čačića, Karla Topalovića i Tomislava Varelu /FOTO/

U nedjelju, 26. lipnja 2022. biskup Antun Škvorčević predvodio je slavlje u požeškoj Katedrali tijekom kojeg je trojicu đakona zaredio za prezbitere Požeške biskupije: Luku Čačića iz Župe Gospe Fatimske u Lužanima; Karla Topalovića iz Župe sv. Leopolda Mandića u Požegi i Tomislava Varelu iz Župe sv. Barbare u Jakšiću.

Pozdravljajući nazočne svećenike i đakone, sestre redovnice, bogoslove i sve druge sudionike slavlja, biskup je rekao da se Požeška Crkva o 25. obljetnici svoga osnutka raduje što danas može u svoj Prezbiterij primiti trojicu novih članova. Kazao je da se toj radosti na osobit način pridružuju njihovi roditelji i vjernici župa iz kojih dolaze na čelu s njihovim župnicima, te njihovi poglavari, među kojima je rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu, Željko Faltak s vicerektorom Đurinom i duhovnikom Pavlovićem te rektor Međunarodnog crkvenog kolegija „Sedes Sapientiae“ u Rimu, Javier Canosa s odgojiteljem i ekonomom don Joséom Huertom i osmoricom bogoslova, s kojima se ređenik Karlo Topalović pripremao za svećeništvo.



Biskup je dodao i svoju osobnu radost što se uz ređenje novih svećenika može danas u zahvalnosti spomenuti i dana kada je prije pedeset godina nadbiskup Franjo Kuharić u zagrebačkoj Katedrali položio na njega ruke i zaredio ga za svećenika.
Započinjući homiliju, biskup Antun je na talijanskim jezikom pozdravio poglavare i bogoslove iz Međunarodnog crkvenog kolegija „Sedes Sapientiae“ u Rimu, podsjetivši ih da unatoč nerazumijevanju hrvatskog jezika, vjernički sudjeluju u slavlju otajstva u kojem Bog zahvatom Duha Svetoga ostvaruje svoja čudesna djela. Zahvalio im je što su dolaskom u Požegu posvjedočili svoju vjerničku blizinu, napose ređeniku Karlu. Biskup je spomenuo kako se u Hrvatskoj i svijetu velikom brzinom smjenjuju događaji koji nerijetko nemaju dubljeg niti dugoročnijeg značenja, ali im se u medijima daje velika pozornost. Istaknuo je kako prezbitersko ređenje u kojem trojica mladih ljudi u požeškoj Katedrali prepoznaju tko su po Božjem pozivu i svojim „Evo me“ prihvaćaju ono što je on naumio s njima, nije neki površni i prolazni događaj koji će ubrzo pasti u zaborav, nego ima „nepotrošivo“ trajanje za vječnost. Još je rekao da nas Bog po njemu podsjeća kako je Gospodin naš Isus Krist uistinu trajno živ i djelatan u Crkvi.




Ustvrdio je kako svećenički poziv spomenute trojice ređenika ima svoju povijest, te da nam je naviještena Božja riječ pomaže bolje shvatiti. Na temelju prvog čitanja iz Prve knjige o kraljevima biskup je prikazao kako je Bog u Elizeju izabrao čovjeka koji će vršiti proročku službu nakon Ilije, jednog od najvećih starozavjetnih proroka. Elizej je posvjedočio da mu je taj poziv bio važniji od njegovih dvanaest pari volova i zemlje koju je obrađivao, te je stoga bez oklijevanja „potrčao“ za prorokom Ilijom u čijim je riječima i gesti zaogrtanja plaštem postao dionikom njegova proročkog duha. Uz Ilijino dopuštenje Elizej se oprostio od svojih ukućana, tako što je par volova Bogu prinio za žrtvu, a na polomljenom jarmu pripravio meso za gozbu sa svojim prijateljima na početku svoga proročkog poslanja.



Biskup je potom kazao kako u evanđelju susrećemo Isusa koji poziva i šalje pojedine ljude da izvrše poslanje naviještanja kraljevstva nebeskog. Izabrao je dvanestoricu najužih učenika, nazvanih apostoli, koji su se pokrenuti Duhom Svetim odazvali. Nakon toga pozvao je i mnoge druge, među kojima su bili i oni što se nisu odazvali, kako nas izvješćuje i današnje evanđelje. Bog koji poziva i čovjek koji mu se odziva otajstvena je stvarnost koju mi ljudi ne možemo do kraja proniknuti, ali možemo posvjedočiti da se ona događa i sa zahvalnošću je prihvatiti ili u svojoj slobodi odbiti. Napomenuvši kako se Isusov govor o pozivu u današnjem evanđelju zbiva na njegovu putu u Jeruzalem, a to je grad u kojem će biti prezren i ponižen, mučen i ubijen, ali i slavno uskrsnuti te kao pobjednik nad zlom i smrću uzići na nebo.



Pozivi koji su upućeni trojici bezimenih ljudi nisu prihvaćeni zbog toga što je svakome od njih Isus naznačio kako su povezani s trpljenjem. Prvi svečano izjavljuje da će ići za Isusom kamo god on pošao, ali je po svemu sudeći od toga odustao, nakon što ga je Isus upozorio na krajnje siromaštvo u kojem će morati živjeti s njime koji »nema gdje bi glavu naslonio«. Slično je odustao i onaj drugi, koji se na Isusov poziv počeo opravdavati brigom za očev pokop, na što mu je Isus uzvratio tvrdu riječ da »pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve«, a on neka pođe navješćivati kraljevstvo Božje. Trećega pak, koji je u odgovoru na Isusov poziv zamolio da se ode oprostiti sa svojim ukućanima, Isus je upozorio kako nije prikladan za kraljevstvo Božje, jer onaj koji stavi ruku na plug više se ne smije obazirati natrag. Nedostaje mu odlučno opredjeljenje za Boga koje je imao prorok Elizej kad je ostavio i plug i volove i njivu na kojoj je radio. Drugim riječima, sva trojica pozvanih nisu bili u potpunosti slobodni odazvati se Božjem pozivu. U tom svjetlu, kazao je biskup, ima posebno značenje tvrdnja sv. Pavla u današnjem drugom čitanju, u kojoj Apostol podsjeća Galaćane da nas je Krist za slobodu oslobodio. Naglasio je da nas je spasila Isusova sinovska, na smrt spremna sloboda.



Potom se biskup obratio ređenicima, izrazivši radost što se njih trojica nisu svrstala među onu anonimnu trojicu iz današnjeg evanđelja, koji nisu imali dovoljno odlučnosti odazvati se na Isusov poziv, već su se uvrstili među one koji su u ono doba i kasnije tijekom dvije tisuće godina prihvatili da s Gospodinom krenu na put u Jeruzalem, na put patnje i trpljenja, raspeća i umiranja, ali ne za nestanak, nego za pobjedu koju u takvima i s takvima može Bog ostvariti. Kazao je kako o 50. obljetnici svoga ređenja želi s njima podijeliti ono što je u svojoj mladenačkoj slobodi promišljao pri donošenju odluke da pođe putem svećeništva, a o čemu je pisao zagrebačkom nadbiskupu Franji Kuhariću u svojoj molbi za podjeljivanje Svetog reda, te ih ohrabriti prigodom njihova ređenja da ostanu čvrsti na putu kojim su krenuli. Napisao je: »Gospodine Nadbiskupe! Nakon ponovnog trijeznog promišljanja o svom zvanju, o svom svećeništvu, smatram da Vas dozrelom odlukom smijem zamoliti da mi podijelite sveti red. Mislim da bi bilo preuzetno govoriti kako točno znam zašto zapravo želim prihvatiti svećeništvo. Razmišljao sam dosta o tom i čini mi se da je ipak zadnji razlog – razlog srca koje je povjerovalo i u toj se vjeri želim drugima dati. Moram priznati da su na moje zvanje utjecale i okolnosti u kojima sam se kao dijete našao. Ponajprije u rodnoj župi Davor uz revnog župnika vlč. Franju Mačeka i uz duboko doživljavanje vjere onog naroda – već od prvih dana osnovne škole raslo je moje prvo oduševljenje svećeništvom. Kao ministrant dao sam svojoj vjeri i oduševljenju još više maha. Moji prvi koraci u Sjemeništu na Šalati (1962) bili su odlučni i čvrsti. Služenje vojnog roka (1966/1967) bila je prilika da se još jednom uvjerim kako je moj put jedino svećeništvo. Prve godine u Bogosloviji bile su pune zanosa i oduševljenja zbog blizog svećeništva. No, usred okolnosti u kojima se je našlo Sjemenište – ili bolje u kojima sam se našao ja u Sjemeništu, taj zanos zamijenjen je tjeskobom. Učinilo mi se svećeništvo hladno, ispražnjeno, bez sadržaja za kojeg bi se mlad čovjek mogao založiti, padao sam u iskušenje malodušnosti. Ali, to me je potaklo da još više i još dublje razmišljam o sebi i svom pozivu. Uz molitvu i razmišljanje odlučio sam prihvatiti svećeništvo, uvjeren da ću svojim sposobnostima i svojim sklonostima jedino u svećeništvu moći najviše učiniti za svoj hrvatski narod. Jer čemu život ako ga ne utrošim za druge? Nikada nisam podlegao iluziji da je svećeništvo lagano. Ali vjerujem, i u toj se vjeri nadam, da će vjerom primljeno svećeništvo biti vjerom mojom i drugih osoba nošeno i hranjeno. I jedino u toj perspektivi milosti nadam se da će ono i uz sve poteškoće biti zaista smisleno.«




Biskup je zahvalio Bogu što mu je pomogao da tijekom 50 godina svećeništva ostane u tom svom mladomisničkom uvjerenju, kao i tolikim drugima koji su ga pratili svojim molitvama. Kazao je kako bi želio da naši ređenici dobro shvate da svećeništvo nije lagan poziv, kao ni život u vjernosti poslanju koje primaju u sakramentu svetoga reda. Pozvao ih je kad dođu u teške životne situacije neka ne pomisle kako ih je Bog napustio, nego imaju trajno na pameti istinu da su kušnje, koje će im Bog staviti na životni put, način kojim on provjerava koliko smo mu vjerni. Poručio im je da će ih u njihovu životu pratiti svojom molitvom, kao i braća svećenici te njihovi roditelji i prijatelji, te da nikad neće biti sami na svom svećeničkom „jeruzalemskom“ putu, jer je to Isusov put koji vodi u vječnost.
Nakon popričesne molitve biskup je pozvao sudionike slavlja da novozaređene svećenike i njihovo poslanje u Požeškoj biskupiji preporuče Bogu, te je zajedno s njima izmolio molitvu za požešku mjesnu Crkvu. Na koncu slavlja čestitao je novozaređenim prezbiterima Luki, Karlu i Tomislavu u svoje osobno ime, u ime nazočnih svećenika i vjernika, kao i u ime cijele Požeške biskupije. Čestitao je sa zahvalnošću njihovim roditeljima, obiteljima i župama na čelu sa župnicima, naglasivši da su u njima duhovno rasli i u svom zvanju. Zahvalio je i svima onima koji su na bilo koji način pridonijeli da se ostvari ono što je Bog započeo u ovim mladomisnicima, napose u odgojnim ustanovama u Zagrebu i Rimu. Pozvao je sudionike slavlja da mladomisnicima i nadalje budu potpora, te im je unaprijed zahvalio za sve ono čime će pridonijeti da ovi mladi ljudi ostanu čvrsti i vjerni opredjeljenju koje su danas po sakramentu svetog reda započeli ostvarivati.