Počinjem osjećati trenutke zanosa i energije, jer jazz je jedno dugotrajno učenje i jedan sasvim specifičan univerzum u koji se ne ulazi lako

Vesna Pisarović, naša Požežanka, čiji glas znamo iz vremena još kad je bila djevojčica, pratili smo njen pjevački uspon i kao pop-pjevačice, ponosili se  2002. godine kada je predstavljala Hrvatsku na Eurosongu, bila je i voditeljica jednog od naših festivala „Zlatne žice Slavonije“, a danas je poznata jazz pjevačica i izvan Hrvatske. Nakon punih sedam godina, održat će dva koncerta u Gradskom kazalištu (nedjelja i ponedjeljak) i predstaviti pjesme s novog albuma pod nazivom ’’Naša velika pjesmarica’’.

Znalci kažu da je starim jugoslavenskim hitovima dala novo  jazz ruho. O tome sama kaže: - Dugo sam izučavala. Zašto baš tih trinaest? Jer dovoljno dobro oslikavaju to jedno hibridno razdoblje pedesetih i šezdesetih kada nije niti bilo originala nego se sve apsolutno kopiralo, prerađivalo i radilo se na hrabar i lijep način. Svaka od tih pjesama mi je bila ’najizazovnija’. A čitav postupak pravo otrežnjenje. Naći zvuk, osuvremeniti ga. Na svakoj pjesmi sam dugo radila. Nevjerojatno iskustvo.

Vesna Pisarović, inače profesorica s diplomom i magisterijem Filozofskog fakulteta u Zagrebu,  pjevačica je koja je ime stvorila napornim učenjem i radom. Nakon odluke da pjeva jazz, školovala se u Den Haagu, Londonu, a sada živi i radi u Berlinu. Prije njenog dolaska u Požegu, zamolili smo je za razgovor o tome što radi i što planira.

- Dugo Te nismo vidjeli u Požegi, a kamoli čuli. Prije nego što dođemo do pitanja kada ćeš nam opet ovdje zapjevati, čime si najviše zaposlena u posljednje vrijeme? Istina, zadnji susret s požeškom publikom čini se doista davno. Ako me sjećanje ne vara, zadnji koncert imala sam u kazalištu, prije gotovo sedam godina i to zajedno s Matijom Dedićem. Tako da sam sretna što se sada mogu vratiti na «mjesto zločina» odnosno najaviti dvostruke koncerte u kazalištu, ove nedjelje i sljedećeg ponedjeljka, dakle 5.11. i 6.11. Ono što me posebno raduje, i zato jedva čekam te nastupe, jeste to što primjećujem da Požega trenutno proživljava pravu glazbenu renesansu, ponajprije zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca kao što su Zvjezdan Marjanović ili profesori Veljko Škorvaga i Branka Horvat. Sigurna sam da sam ovime izostavila mnoge druge, no već dugo ne živim u Požegi, a Veljka i Branku poznajem još iz vremena kada sam i sama kao osnovnoškolka započinjala svoja prva glazbena traženja, a oni, vidim, i dalje tu strast prenose drugima. Tako da vjerujem da je i šira požeška publika, naviknuta na nove i raznovrsne glazbene sadržaje, doživjela jednu širu promjenu.



 -Živiš u Berlinu, svi smo radoznali - jesi li se „udomaćila“ ? Imaš li vremena za što drugo osim pjevanja? -Berlin je doista krasan grad, vrlo heterogen i raznolik, a ono što ga čini posebno zanimljivim jest da se tamo na svakodnevnoj razini može osvjedočiti najraznorodnijim križanjima: od mainstreama do avanagrde, od elektronike do folk kantautorstva, od funka do punka, od pridošlica do velikih faca. Dnevno se održava sigurno desetak koncerata koji su žanrovski vezani isključivo za jazz i improviziranu glazbu koja me zanima, pa nekada doista nije lako odlučiti se što otići poslušati. Kad me pitate da li imam vremena za nešto drugo osim za glazbu, teško je razdvojiti to vrijeme bavljenja glazbom i ono izvanjsko. Nerijetko mi se Berlin čini poput nekog glazbenog lunaparka gdje su svi sadržaji tu da te inspriraju i potiču. Sada nakon osam godina provedenih u Berlinu, doista mogu reći da volim taj grad i da sam uspjela naći kompromis s hladnim sjevernim vjetrom, lošim vremenom i ljetom koje nikad ne dolazi.

-Gdje i s kime nastupaš?

 Uglavnom je riječ o jazz klubovima ili festivalima. Iz naše ovdašnje vizure možda je i teško zamisliti da u Njemačkoj recimo doista postoji niz struktura, institucija, programa, kako državnih, tako i privatnih, koje izdašno podržavaju tu nekomercijalnu i neprofitabilnu glazbenu formu. Svaki veći grad, manji grad pa i selo ima svoje kazalište ili neku neprofitabilnu organizaciju koja se bavi koncertima i organiziranjem kulturnih manifestacija. S druge strane, danas je u Europi, a pogotvo u Njemačkoj, jazz u neku ruku postao i ozbiljan show biznis za koga postoje tržište, nagrade, institucije, i jazz, tj.bar neke scene ili persone iz svijeta jazza vrlo su jasno tržišno orjentirane. Ono što je i mene samu iznenadilo jest postojanje tzv. jazz sajmova kojima hodočaste svi bitniji promotori i menadžeri jazza, gdje izvođač, diskograf ili band zakupljuju i plaćaju svoj štand i nastup, kao na komercijalnom sajmu proizvoda. No, naravno, takvo trgovanje i komercijalizacija imaju i svoja vrlo jasna ograničenja, tj. svi oni eksperimenti koji nisu nužno prepoznatljivi ili dopadljivi «na prvu», ostaju ispod radara, marginalizirni. No mene je upravo privukla ta jedna marginalnija, nekomercijalna scena u Berlinu. Ona, unatoč postojanju i ove izraženije komercijalne struje, nudi još uvijek prostor za ekperiment, upravo tu sam imala priliku čuti i upoznati glazbenike s kojima i danas surađujem. Među njima bih izdvojila svoj berlinski australski kvartet s kojim sam snimila album obrada, tj. dekonstrukcija pjesama Elvisa Presleya «With Suspicious Minds». Zatim tu sam imala priliku i susresti njujorškog basistu s berlinskom adresom, Chrisa Dahlgrena, koji me upoznao s jednim od mojih omiljenih jazz bubnjara, Johnom Betschom, i s njima sam oformila trio «Petit Standard», s kojim sviram sada već četvrtu godinu. I, na koncu, tu bih izdvojila i sjajne glazzbenike s kojima sam snimila «Pjesmaricu», kao što su Greg Cohen, Tony Buck i Chris Abrhams.

 - Novi album je višestruko zanimljiv, od naziva, pjesama do tvog novog načina pjevanja starih hitova. Oživjela si i na novi način zapjevala stare pjesme. Koliko si zadovoljna odjekom u publici? Da, složila bih se da je «Naša velika pjesmarica» jedan provokativan i višeslojan album, koji, čini mi se, pomalo provocira, kako samim izborom pjesama, tako i zvukom, pristupom, te, dobro ste primijetili, novim načinom pjevanja. Naime, baveći se jugoslavenskom popularnom glazbom pedesetih i šezdesetih, i pokušavajući je pjevanjem prilagoditi zvuku jazz seksteta koji me pratio, doista sam bila primorana svjesno zaboraviti pjevanje kakvo sam otprije poznavala, te pronaći neku novu tehniku, formu i frazu na našem jeziku. A pogotovo tehniku koja je oslobođena emotivnog uživljavanja karakterističnog za pop glazbu, uz jednu distanciraniju, odmjereniju interpretaciju, sličniju instrumentalističkom sviranju.

No i u pripremama za ovaj album bila sam zapanjena činjenicom do koje je mjere estetika i tehnika pjevanja onih vremena bila drugačija od esetike pjevanja danas. Velika većina tadašnjih pjevača, pjevajući uz velike orkestre i big bendove, recimo Beti Jurković, Lola Novaković, Bisera Veletanlić, Đjorđe Marjanović i mnogi drugi, bili su primorani pjevati uz vrlo preciznu dikciju i uz osjećaj za ritam i frazu, kao i tehnikom koja je vrlo birano koristila paletu emotivnog izražavanja. Oni su tom odmjerenošću i jasnoćom u pristupu postizali upravo krasne glazbene učinke. Danas nažalost takvog pristupa više nema niti u tragovima u glazbenoj industriji. A što se tiče ovoga albuma, ono što je zvuku dalo specifičnost jest i to da inozemni glazbenici s kojima sam surađivala zapravo nisu poznavali materijal otprije tako da su tim našim šlagerima mogli pristupiti slobodnije i bez bremena prošlosti, na način kako bi pristupili i bilo kojem jazz standardnu, gdje bi nam melodija i harmonija pjesme jednostavno poslužili kao baza za improvizaciju i nadogradnju, i gdje se nipošto nismo trudili ostati vjerni uzorima i originalima. Otuda i ta ironična referenca na «The Great American Songbook». A što se tiče odaziva publike, od dosadašnjih nastupa u krasnom mi je sjećanju ostao mali promotivni koncert u Zagrebu u Pločniku, gdje shvatila da ova glazba doista može dotaći i neku mnogo mlađu publiku kojoj su ove pjesme i njihov milje potpuno nepoznate, te koja također možda ne sluša možda jazz.  -Sjećam se Tvojih gimnazijskih pjesama, vraćaš li se ponekad tom području, pišeš li pjesme? Djetinjstvo je uvijek neka strana zemlja, da parafraziram jedan slavni naslov. No ja i dalje svakako pišem vlastite pjesme i stihove, jer to je sigurno i najintimniji način izražavanja. Doduše, u ovom trenutku se time bavim manje, budući da me trenutni jazz projekti uvelike preokupiraju. Iako, u zadnjih desetak godina, redovito sam uzimala predahe od te vrste stroge discipline vježbanja i bavila se komponiranjem, pri čemu je nastalo mnogo pjesma koje bih voljela uskoro snimiti. One po strukturi jesu pop pjesme, lirične su, rekla bih i ljubavne, no hramonijom i pristupom poprilično su daleko od glazbe koju sam pjevala prije. U svakom slučaju to će biti jedno iznenađenje.

 - Svi pitaju hoće li se Vesna vratiti u pop vode. Prema postignutom u jazzu ne bih to ni pitala, ali ipak…? Misliš li barem o tome? -Na način na koji me publika pamti od prije čini mi se da se niti ne mogu više vratiti, u najmanju ruku zato što se sama, kao i svi mi, neprestano mijenjam. Iako moram i reći da ova moja odluka da se bavim jazzom doista nije bila planska ili racionalna.

Zapravo, nanizale su se neke slučajnosti i neki neočekivani susreti, a i možda sam se zapravo počela sve više osjećati skučeno u svome izrazu u pop muzici, ali i zabrinjavalo me je stanje moga glasa, koji je bio poprilično umoran i istrošen od višegodišnjih cjelonoćnih gažiranja. Ukratko, sve me to natjeralo da ozbiljnije promislim o tome čime se i kako bavim. A odgovor na sve dvojbe u stvari mi je pružio slavni njemački jazz sakofonist Peter Brötzmann na jednom malom berlinskom koncertu, čija me snaga muziciranja toliko ponijela da sam naprosto odlučila sama krenuti za tim zvukom i tom slobodom. Bio je to put kroz škole, prvo u Den Haagu, onda u Londonu i sada, retrospektivno, čini mi se da je bio nužan, iako moram priznati da tek nakon dugo godina polako i sama počinjem osjećati trenutke tog zanosa i energije, muzicirajući s glazbenicima s kojima surađujem. Jer jazz je jedno dugotrajno učenje i jedan sasvim specifičan univerzum u koga se ne ulazi lako.  -Hoće li biti još što novoga? Spremaš li novi album? Nakon dvogodišnjeg bavljenja jugoslavenskom popularnom glazbom ponovno sam se vratila studioznom proučavanju tzv. “američke pjesmarice”, odnosno klasičnih jazz stadarda. Naime, dobila sam krasnu priliku snimanja albuma sa svojim američkim jazz triom “Petit Standard” uz podršku i produkciju Radija Berlin Brandenburg, odnosno u njihovim velikim studijima. Dakle, ovdje će mi se pridružiti doista izuzetni glazbenici kao što su znameniti bubnjar John Betsch, koji je surađivao s pravim velikanima jazza, poput Mala Waldrona, Archie Sheppa, David Murraya, Steve Lacya, Jim Peppera, te Chris Dahlgren, veteran njujorške scene, koji je pak dugo surađivao sa i učio od Anthony Brextona. Naći se u takvom jednom glazebnom društvu i imati mogućnost muziciranja s daleko iskusnijim glazbenicima nešto je što je u isti mah i uzbudljivo i zastrašujuće. (Pripremila: Branka Starčević Tesari)