Pleterničanin Ivan Tomić poznati sportski reporter preminuo na današnji dan

Na današnji dan 14. veljače 1992. u 63. godini preminuo je u Zagrebu Pleterničanin Ivan Tomić, radijski reporter, novinar i dugogodišnji urednik sportske redakcije Radio Zagreba. Na posljednje počivalište ispraćen je na zagrebačkom groblju Mirogoju. Počast su mu odali mnogobrojni sportaši iz različitih generacija, prijatelji, znanci i kolege s Hrvatskog radija i grupa Pleterničana. Od pjesnika mikrofona, simbola i legende hrvatskog novinarstva nad grobom se oprostio uz zvuke violine Teodor Boch,

Ivan (Ivo) Tomić rođen je 18. srpnja 1929. godine u Pleternici. U sportskoj redakciji Radio Zagreba bio je zaposlen od 1954. do umirovljenja 1990. godine. Kao mladi novinar i radioreporter, na početku karijere je u redakciji zatekao dvije legende sportskog žurnalizma- Hrvoja Macanovića i Mladena Delića, koji su ga uveli u ovaj dinamičan posao. Surađivao je u zagrebačkom Narodnom listu, Globusu te drugim dnevnim listovima, stručnim časopisima i sportskim publikacijama. Ovaj daroviti i legendarni Pleterničanin imao je znakovit, zanimljiv, jezgrovit i osebujni peckav stil kojim je tijekom svojih radijskih prijenosa nedjeljom u emisiji Radio Zagreba „Sport i glazba“ plijenio pozornost brojnih slušatelja u ondašnjoj državi te je bio iznimno popularan, omiljen i uvijek rado slušan. Kao predstavnik zagrebačke škole komentiranja, bio je slikovit i duhovit, katkada na rubu književnoga izričaja, a specifičnim komentarima oduševljavao je čak i one koji nogomet nisu voljeli, a niti ga doživljavali kao najvažniju sporednu stvar na svijetu.

Znao je iz najdosadnije utakmice izvući najzanimljivije detalje jer je bio nepresušni izvor dosjetki i epiteta, a njegovi prijenosi bili su s mnogo emocija, posebice oni nogometni jer je bio vrstan poznavatelj ovoga popularnog sporta koji je posebno i sa strašću volio te mu posvetio cijeli život. Bio je virtuoz sportskog izvještavanja i značajno je obilježio sportska događanja na prostorima Hrvatske i bivše države tijekom više od tri i pol desetljeća svog iznimno profesionalno obavljenog rada te ostavio neizbrisiv trag. Spadao je u sam vrh sportskog novinarstva bivše države, među radioreporterima poput Radivoja i Marka Markovića, Mirka Kamenjaševića, Jure Dodiga, Ede Pezzija, Zorana Popovskog i drugih. Izvještavao je s raznih sportskih terena, od lokalnih natjecanja do svjetskih prvenstava i Olimpijskih igara.

Ivan Tomić nikada nije odustajao od prepoznatljivoga načina prenošenja, ponajviše nogometnih utakmica, a zbog svojih dosjetki u stihovima nerijetko je imao neprilike, neugodnosti i poniženja, Naime, urednici su ga stavljali “na led”, a samo zato što je kao Slavonac iz Pleternice uvijek bio iskreni Hrvat. Na jednom od svojih zadnjih prijenosa, uoči referenduma u Hrvatskoj, vjeran sebi rekao je u stihu: “Hoćemo li konačno, 16. maja izaći iz srpskog zagrljaja”. Poslije toga zvali su ga noću iz Titograda i Budve te mu prijetili. Poznata je njegova izreka: ”Moje su boje crvena (mostarski Velež), bijela (splitski Hajduk) i plava (zagrebački Dinamo). Posebice pazeći na čistoću hrvatskoga jezika i izbacujući iz njega tuđice, u svojim je prijenosima koristio riječi kut za korner(engl. corner) i zaleđe za ofsajd(engl. offside), koje su postale kovanice i sastavni dio današnje hrvatske nogometne terminologije. Sa svojim radijskim kolegom Jurom Dodigom prenosio je događanja s povijesne utakmice Dinamo-Crvena zvezda u svibnju 1990. godine, a nogometni susret Hrvatska-Rumunjska 1990. u Rijeci bio je njegov posljednji prijenos prije prerane smrti. Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima treba izdvojiti nagradu Radio Zagreba za izvještavanje sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Španjolskoj.

Ivan Tomić, poznat Pleterničanima kao Bajo Šivin ili samo Bajo, znao je da razgali dušu svakog slušatelja svojim nadahnutim i duhovitim pjesničkim izrekama koje je u trenutku i spontano smislio za svoje omiljene nogometaše, a najdraži su mu bili oni iz zagrebačkog Dinama. No, i u drugim klubovima imao je svoje favorite kojima je posvetio svoje rime. Za Marka Mlinarića smislio je onu „Dobro melje ovaj mlinac, dobro igra ovaj klinac“, za Bobana „ Zagrebački nogometni ban Zvone Boban“, za Velimira Zajeca “Loptu ima Zajec zeko, Dinamovo med i mlijeko“, Prosinečkom je posvetio stih „Pitaju me zagrebački dečki, hoće l' nam se vratit Prosinečki“. Borislavu Cvetkoviću dao je nadimak "Lane s Korane" dok je igrao za Dinamo, a kada je prešao u Crvenu zvezdu, ovaj nogometaš postao je "Lane s Marakane“. Kada je Rajko Janjanin promašio prazan gol, spontano je ispalio: “Mila moja majko, što promaši Rajko!” Dinamov vratar Marijan Vlak bio je jedini vlak koji ne kasni, a Petar Bručić "Crni Petar brz kao vjetar". Kada je Ćiro Blažević 1981. godine došao u Dinamo, Ivo Tomić ga je ovako opisao: “Čovjek s osmijehom demona, s licem Alaina Delona”. Od nogometaša iz drugih klubova, Dejana Savićevića zvao je "Crno mače sa Morače“. Kada je Dinamo u Zagrebu pobijedio Crvenu zvezdu, Tomić je uputio treneru Gojku Zecu vrckavi stih “Eci, peci, pec-izgubio Gojko Zec”. Prenoseći utakmicu Dinamo-Partizan (1:0), uzviknuo je „Beograde, dobar dan, ovdje gubi Partizan“. Osim poslijepodnevnih nogometnih utakmica nedjeljom, Ivan Tomić je subotom uvečer prenosio košarkaške utakmice koji bi počinjale oko 19.30 sati te trajale sve do 22 sata.

Ovaj genijalni sportski radioreporter uvijek se vraćao u svoju Pleternicu u kojoj je proveo djetinjstvo i dane mladosti uz Orljavu. Još prije polaska u školu, s bratom Marijanom je , kako je znao reći, naganjao loptu ispred prostora tadašnje šumarijske zgrade do kasnih večernjih sati. Ivanova majka rano je umrla, imala je tek 29 godina, a otac Mato bio je mesar i poznati obrtnik u kući u kojoj je danas u Švearovoj ulici frizerska radnja Josipa Dorića. Otac je bio pretplaćen na pojedine novine i časopise, a njegov sin Ivan redovito je čitao ondašnje sportske rubrike i od tada je zavolio nogomet. Početkom pedesetih godina bio je jedno vrijeme vratar pleterničke Slavije, a dolazeći u Pleternicu uoči pojedinih prijenosa u Osijeku, Vinkovcima, Banjoj Luci, Zenici i drugim mjestima posjetio je svoga oca i obitelj autora ovoga teksta s čijim je ocem bio u srodstvu. Uvijek se zanimao što se događa u pleterničkom sportu, posebice nogometu, za koji je mnogo učinio te znatno pridonio njegovoj popularnosti u Hrvatskoj. Znao je tada kušati pokoju čašu domaćeg vina, a često je evocirao uspomene na svoje djetinjstvo i prijatelje, osobito se rado sjećajući svoje bake Anče i bake Pavićeve te pijenja tek pomuzenog mlijeka. Morao je strogo paziti na zdravlje i čuvati se jer je još u mladosti imao ozbiljnih zdravstvenih problema s plućima.

Grad Pleternica nije zaboravio na svog poznatog mještanina te mu se odužio nazivom jedne ulice, a u Knjižnici njegova uvećana fotografija zauzima istaknuto mjesto među poznatim Pleterničanima.