Miris svježih čvaraka širi se u zraku

Obavezno, jednom tjedno, malim naseljem Bjeliševc nedaleko Kutjeva gdje pretežno žive Česi širi se miris svježih čvaraka. Ako idete tragom, doći će te do središta naselja i obiteljskog gospodarstva Damira Hruške, poznatog proizvođača kulena. Kod njih je proizvodnja u punom zamahu jer ove godine treba preraditi više od 120 tovljenika iz vlastitog uzgoja. 

Uz kulen za koji se koriste samo najkvalitetniji dijelovi svinjskog mesa iz vlastite proizvodnje, spravlja se i niz drugih suhomesnatih proizvoda. Tu su i čvarci koji se dobiju pečenjem slanine u mast.

Njihovi čvarci su tanki, dugački i hrskavi, sočni i ne masni , baš onakiv kave žitelji požeškog kraja vole. Čim se proizvedu, nalaze kupce u požeškoj prodavaonici u Cehovskoj ulici, a srijedom i na tržnici u Pleternici.

Nije oduvijek bilo tako. Do prije deset do petnaest godina čvarci pa i mast bili su zanemarivani, drugorazredna hrana. A onda, odjednom, cijena im je otišla u nebo. Tako se danas u Zagrebu i većim gradovima u trgovinama prodaju za 20 i više eura za kilogram. To je vraćanje tradiciji i zaboravljenim mirisima i okusima.

Tajni u proizvodnji čvaraka nema, doznajemo od gazde Damira. Bitna je” jaka” vatra, koja treba neprestano davati intenzivan plamen za što su najbolja mekana drva. Tvrdo drvo, poput graba, bukve ili hrasta, mora biti usitnjeno. Ujednačeno izrezana slanina se stavlja u kotlušu sa oko dva do tri kilogtrama masti. U počeku se mješa po “dnu” da kotao ne zagri, a kada čvarci počnu pjeniti kipiti, mješa se po vrhu kotla..

Iako čvarci nisu još gotovi, a imaju pomalo rumenu boju, skidaju se s vatre i peku još desteak minuta da dobiju crvenkastu boju i otpuste masnoću. Vadi se prvo mast a potom i čvarci koji se stavljaju u prešu, ali se ne stišću previše, nego nježno, da ne pucaju. Potom se rašire se na dasku na kojoj je papir da upije višak masnoće i da se čvarci ohlade. Sole se prije upotrebe jer u protivnom mogu postati mekani i “gumeni”. Na hladnom se mogu duže čuvaiti, a dobro ih je i vakumirati.