Kroz 13 dana 460 kilometara iz Senja preko Požege do Vukovara: „Izdrži prijatelju stižem“ - od Gavrana do Blage Zadre“

60- godišnji Ivica Tomljanović, brat poginulog Damira Tomljanovića gavrana, po kojemu je nazvana dočasnička škola hrvatske vojske u Požegi, odvažio se na hod od 460 kilometara kroz 13 dana bez imalo razmišljanja hoće li moći izdržati taj put. Ivicina obitelj bila je na početku skeptična koja mu je kasnije dala podršku na odluci.
U razgovoru s Ivicom kojeg smo sreli u Požegi ispred Vojarne doznajemo da put do sada nije bi težak te da je teško je li zahtjevnije pješačiti po kiši ili žarkom suncu, čega nije ne nedostalo u ovih 10 dana hoda. 
Hod kako je nazvan „Od Gavrana do Blage Zadre“, započeo je 5.lipnja 2024. godina sa mjesta vječnog počivališta Damira Tomljanovića Gavrana, njegovog groba, Krivog puta pokraj Senja, a završit će u Vukovaru kod groba Blage Zadre.
Ivica je do sada prešao put prema etapama, Senj-Otočac, Otočac-Korenica, Korenica-Rakovica, Rakovica-Slunj, Slunj-Cetingrad, Cetingrad-Glina, Glina-Petrinja, Petrinja-Kutina, Kutina-Novska-Novska-Okučani, Okučani- Nova Gradiška, Nova Gradiška-Požega koji je iz Požege danas nastavio prema Sibinju, odakle će sutradan zaputiti iz Sibinja prema Vrpolju te iz Vrpolja prema Ivankovu i iz Ivankova prema Vukovaru.
Na putu ga je pratila kiša, do sada tri dana, od Petrinje. Ivica pješači po danu, a odmore i noćenja ima u mjestima gdje su mu prijatelji i suborci pokojnog Damira organizirali noćenja.
Motiv Ivice na toliko dug put je poštovanje prema cijeloj braniteljskoj populaciji, onima koji su sudjelovali u obrani Hrvatske i koji su je u konačnici stvorili te pokojnom bratu Damiru.

U Požegi su ga dočekali suborci pokojnog brata, gdje mu je najveće gostoprimstvo pružio Stipo Andrijević, Ivica Kopecki, Željko Pavliček, Vinko Cvitanović, Slavko Čuljak i drugi kojima Ivica Tomljenović zahvaljuje kao i pukovniku Goranu Ozanjaku, dozapovjedniku Dočasničke škole Damir Tomljanović Gavran Požegi koji ga je primio u Vojarni 123. godine gdje su zapalili svijeću kod biste njegovog pokojnog brata.

 
Stipo Andrijević, suborac pokojnog Damira Tomljanovića Gavrana izrazio je zahvalnost njegovom bratu Ivici, te mu čestitao na takvoj odluci i što se odvažio na tako dalek hod te naglasio kako se Ivica nije posebno pripremao za pješačko putovanje. Kako je rekao jednostavno je odlučio i krenuo jer je htio to napraviti za svog pokojnog brata.

-Nama je bila čast što smo mogli ugostiti brata našeg pokojnog subrata Damira s kojim smo rame uz rame bilu i obrani naše Domovine. Nama je izuzetna čast što možemo ivici dati podršku u njegovoj odluci i hodu prema Vukovaru. Pružili smo mu ovdje u Požegi ono osnovno, da može ovdje prenoćiti i da možemo s njim za objedom provesti kraće vrijeme – rekao je Stipo Andrijević, predsjednik Udruge Tigar 90./91. Požega te naglasio kako će Ivicu u utorak dočekati u Vukovaru.
Iz Požege su uputili zahvalu Ivica Tomljanović i Stipo Andrijević, supruzi pokojnog Damira, Gavrana, Gordani, koja koordinira hodom i pripomaže u cijeloj organizaciji. Inače Gordana je tajnica u Veteranima 1. brigade.
Podsjetimo,
Damir Tomljanović Gavran rođen je u Senju 18. travnja 1968., a vrijeme djetinjstva proveo je u selu Krivi Put. U kolovozu 1990. godine odabire braniti Hrvatsku, pristupa tečaju Prvi hrvatski redarstvenik da bi odmah zatim postao pripadnik Jedinice za posebne namjene Rakitje, a nakon toga 1. gardijske brigade ZNG-a – Tigrovi. Ratni put odvodi Damira Tomljanovića Gavrana i Tigrove na najteže bojišnice: u istočnu Slavoniju, na Banovinu u borbe oko Hrvatske Kostajnice, u zapadnu Slavoniju gdje sudjeluje u borbama oko Okučana. Svjedoci tog vremena, branitelji i suborci prisjećaju se kako je Gavran bio samozatajan, hrabar i odan ratnik spreman preuzeti odgovornost i rizik, ali istodobno je nosio i oko sebe širio pozitivnu energiju, znao primirivati napetosti u teškim situacijama i prirodnom karizmom zadobivao povjerenje ljudi. Krajem 1991., u vrijeme borbi oko Novske, Pakraca i Lipika Damir Tomljanović dobiva svoj nadimak: Gavran, a 2. satnija kojoj je bio zapovjednik, kasnije i bojna, postaje poznata kao ”Gavranovi dečki“ – Gavrani.
Nakon travnja 1992. i borbi za Dubrovnik, nakon deblokade Dubrovnika dolazi do preustroja 1. gardijske brigade te Gavran preuzima zapovjedništvo nad 2. bojnom Tigrova.
Vremena za odmor nije bilo i 2. bojna, zbog srpskog protunapada, koji je slijedio nakon operacije Maslenica, u veljači 1993. upućena je na Velebit. Tomljanović ondje preuzima dužnost zapovjednika Sektora 1, nadređen je svim postrojbama koje su se tad nalazile na području Velebita. Težak teren, zahtjevna bojišnica, surova klima i ponekad gotovo nemogući meteouvjeti bili su svakodnevica ratovanja na Velebitu. Gavran se i ovdje ističe svojom hrabrošću, sabranošću i predanošću: odlazi u izviđanja, provjerava položaje, obilazi ljude, na položajima s vojnicima dočekuje novu, 1994. godinu. U jednoj od takvih aktivnosti, prilikom utvrđivanja punkta na prvoj crti između Ruje i Malog Golića na Tulovim gredama, 17. veljače 1994., Gavran je pogođen iz neprijateljskog snajpera.
Posthumno mu je dodijeljen čin stožernog brigadira. Pokopan je na groblju u Krivom Putu gdje se svake godine na obljetnicu njegove pogibije održava komemoracija.