RAMA / POŽEGA – Pustinja nastala potpom ugledala je svjetlo dana. Izronila je tužna slika iz dubina modrog Ramskog jezera, da bi vratila sve one u neka druga vremena, da bi otkrila neku drugu Ramu, njezina nekadašnja sela, pitome doline i zaravni, probudila maštu o jednome vremenu i jednoj zemlji, o jednoj rajskoj dolini, smještenoj na ono malo slovo „i“, na prirodnoj granici koja razdvaja Bosnu od Hercegovine.
Loša hidrološka godina i pojačana proizvodnja električne energije, doveli su do toga da je Ramsko jezero na najnižem nivou u posljednjih nekoliko godina.
Gledano okom promatrača, danas dolina potopljene Gornje Rame izgleda toliko mrtvo, toliko nestvarno i beživotno, kao da gledate u pustinjske predjele. Jedino što oči promatrača donekle osvježava, je okolni pogled na pitoma ramska sela i obiteljska imanja. To je ono što vam daje sigurnost da u ovoj pustoj dolini još uvijek ima života. A gdje je život nekadašnjih dana, gdje je narod koji se razbježao i otišao, otišao negdje u nepoznato, u tuđini gdje je našao “nekakav mir” ali nikada onaj pravi jer srce žudi za onim nikad neprežaljenim.
Potpoljeno mjesto zvano Kopčići, mjesto Ramskih begova, mjesto koje po tragovima govori da je bilo „mjesto ugodnog življenja“. Smješteno je bilo uz samu rijeku Ramu, uz njenu lijevu obalu, na pitomoj zaravni. Danas izgleda toliko mrtvo, toliko jednolično i beživotno kao da je smješteno u pustinji. Na putu do nekad potpoljenih Kopčića koji su ugledali svjetlo dana, jer je “to Netko htio” novinar-fotoreporter Damir Mišura, urednik portala rama info susreće se sa ljubiteljima povijesti i prirode. U društvu gospodina Ivana Kelave, fotografa iz Mostara, sustigli su posjetitelje iz Konjica, gospodina Hajrudina Motiku profesora povijesti i njegovog prijatelja Salema Šahinovića, koji su zajedno nastavili druženje do krajnjeg odredišta.
Na tome putu uz ugodan razgovor, dok pogled puca na mrtvu dolinu, ušli su u beživotne, porušene i mrtve ostatke Kopčića. Mjesto u kojemu je nekada bujao život, u kome se rađalo, raslo, živjelo i umiralo. Mjesto u kojem se isprepliću tuga i ponos, u kojem, iako sada mrtvom, postaju opipljivi ljudski životi, rad i ljubav prema rodnoj grudi.
Prvi spomen na Kopčiće kao naselje seže unazad nekoliko stotina godina, u vremena iz 15. i 16. stoljeća. Uglavnom se spominje predaja o Kopčićima, a ona ima nekoliko verzija. Dvije su prihvatljive verzije, uglavnom potomcima i bivšim stanovnicima Kopčića, i to:
„Predaja po kojoj je Alaj-beg Kopčić u Bosnu i Hercegovinu došao za vrijeme turske okupacije i da je za zasluge u borbama od sultana dobio toliko zemlje koliko može na konju za jedan dan preći. Po toj predaji beg Kopčić je jahao čak i do Duvna pa je u narodu ostala izreka “Obilazi k’o Kopčić oko Duvna”.
Prema nekim predajama Kopčići imaju naziv begovskim zbog toga što je u vrijeme prije akumulacije Ramskog jezera (1968. godina) imalo standarde pomalo neuobičajene za sela ovog kraja, sa sadržajima specifičnim za veća naselja, pa su tu bile kavane, mlinice, hanovi, putevi popločani kaldrmom…
-I dok laganim korakom, po ostatcima glavne seoske kaldrme, ulazimo u ostatke naselja, svuda su vidljivi tragovi uskih priključnih kaldrma, koje su nekada vodile do domova, od kojih danas nije ostao „ni kamena na kamenu“. Vidljivi su tragovi ostataka grnčarije, opeke, čavala, bravaluka, i možda ono najosjećajnije, ostataka ljudske obuće, posuđa – prepričava nam kolega Damir Mišura dodajući kako su tom istom kaldrmom ušli i u ostatke prostranog groblja (mezarja), koje se nalazi na dnu naselja.
Ti nijemi ostaci ljudskih počivališta, okružuju ostatke porušene džamije, od koje je još uvijek najistaknutiji njezin minaret (munara). Džamija i groblje su smješteni na najravnijem, i naoko najpitomijem, dijelu Kopčića. Porušena dažamija, minaret, bašluci, ljudski domovi, nezaštićeni su spomenici jednoga vremena, jedne tradicije i vjere, jedne Rame koja je bila nemoćna da bilo što učini da ne bude ovako.
-Probuđenih osjećaja, kao promatrači koji su rođeni puno vremena poslije potapanja Ramske kotline, ne možemo a da se ne zapitamo je li uistinu moralo sve ovako završiti? Je li ova pitoma dolina, u ono vrijeme bogata raznim voćem, povrćem i žitaricama, morala biti „udavljena“ strahotom vodenog potopa – pita se kolega Mišura.
Od preko 1000 snimljenih fotografija izdvojeni su oni najzanimljivije detalje, kako bi se dočarala pustoš, tuga i jad tadašnjeg vremena posebno onima koji su svjedoci nemilih događanja
/Izvor: Damir Mišura/
