[FOTO/VIDEO] S vrha se bolje vidi: 3.225 razloga zašto volimo Dolomite

Ideja za odlazak na Dolomite rodila se još lani na povratku s Visokih Tatri. Na put dugačak gotovo 600 kilometara smo krenuli u 2 sata jer prvi je dan bio rezerviran za Tre cime di Lavaredo, najpopularnije odredište u Dolomitima. A da je doista tako uvjerili smo se već po dolasku gdje nas je dočekala velika gužva i zatvoren promet do Rifuggio Auronzo od kojeg započinje staza oko Tre cime. Parkiramo kombije i keširamo 160 eura za autobus do doma Auronzo. Srećom, nismo uspjeli ući u prvi autobus, jer u međuvremenu je cesta do doma otvorena. Pregovaramo, uvjeravamo, uspijevamo vratiti karte i dobiti povrat novca pa do doma odlazimo vlastitim prijevozom. Unatoč popriličnoj gužvi, Tre cime nas nisu iznevjerili. Prekrasni pogledi, 23 Celzijeva u zraku, malčice vjetra i dovoljno snijega da se rashladimo.

Naš dom dolomitskih pet dana su apartmani u Villi Edelweis na samom jezeru Alleghe, podno Monte Civette. Prve večeri savjesno odlazimo na spavanje jer već sutradan nas čeka uspon na 3.225 metara, vrh Tofana di Rozes.

Ekipa se dijeli na dvije skupine, dio odlazi po ferrati Lipella, a ostali via normale. Na 2.600 mnv pravimo pauzu u Rifuggio Giussani. Jedini smo na stazi, a ubrzo doznajemo i zašto. Čeka nas duuuuuugačak i naporan uspon po stazi prekrivenoj snijegom i ledom. Domarica iz Giussanija nas uvjerava da je uspon na sam vrh, bez obzira na dereze i cepine, upitan. Malo je reći da je bila u pravu. Dugotrajan uspon, propadanje u snijeg do pasa, zaleđeni dijelovi staze, sipar (koji još uvijek sanjamo), mokre stijene od snijega koji se topi i snijegom zatrpane markacije koje su nam oduzele gotovo sat vremena traženja pravog puta.

Otprilike tako su izgledala naredna četiri sata uspona do mjesta na kojem se spajaju ferrata i via normale. Tajming savršen, gotovo nemoguć. U istom trenutku na isto mjesto dolaze obje ekipe pa do vrha nastavljamo zajedno. Posljednjih 350 metara visinske razlike gazili smo po snijegu, ledu i „omiljenom“ siparu. Nerijetko je bilo korak naprijed, natrag dva. Na samom vrhu ono zbog čega smo i došli….pogled koji nema cijenu.



Uslijedio je zasluženi dan odmora, roštiljanje, razgledavanje gradića Alleghea, šetnja oko jezera, do slapa….

Sass de Stria, naša sljedeća destinacija, posebno je zanimljiva staza. Nalazi se na nadmorskoj visini od 2.477 metara. U 1. svjetskom ratu planina i okolica su bili poprište borbi između Italije i Austro-Ugarske o čemu svjedoče rovovi koji vode do samog vrha. I na taj vrh dio ekipe odlazi ferratom Fusetti, a dio via normale. Obje su staze jako zanimljive s puno tunela i prolaza. Na pojedinim mjestima do vrha pomažu sajle i ljestve. S vrha na kojem je veliki križ, pruža se prekrasan pogled na Tofanu di Rozes, Marmoladu i Lagazuoi Piccolo na koji se, po silasku sa Sass de Stria, popeo najbrži dio ekipe. Tek toliko da ubiju dosadu čekajući ostale.



Dočarati Dolomite karticom teksta je nemoguće. Pamtit ćemo ovaj izlet po veličanstvenim vrhovima i nestvarnim pogledima, po puno snijega i leda na prvi dan ljeta, po lijepim jezerima, pitoresknim gradićima, promašenim markacijama i izlazima na autoputu (dvaput da utvrdimo gradivo), po gospođi u mesnici koja nema pojma engleski pa nam je glasovno pojašnjavala kojeg životinjskog porijekla je meso, po mnogobrojnim električnim pastirima koje nikad ne pomišljajte dotaknuti ako se držite za metalnu ogradu, po opakoj uzbrdici na kojoj smo stenjali skupa s kombijem, po vožnji s otvorenim gepekom prepunim stvari, domaćoj leskovačkoj rakiji, prefinim kolačima i "fizički manje spremnoj ekipi" koja nikad ne odustaje.