DVORCI POŽEŠKOG KRAJA: Jedan blista, drugi čeka obnovu

Proteklih dana Ministarstvo kulture objavilo je konzervatorske smjernice o obuhvatima, mjerama zaštite, te mogućnostima intervencija na kulturnom dobru za 20 dvoraca na području Slavonije i Baranje. 

Po visokom stupnju očuvanosti izvornog povijesnog i građevnog oblikovanja izdvaja se pet dvoraca, dok se ostalih 15 svrstava u skupinu koja je tijekom vremena doživjela promjene, od prenamjena i propadanja do adaptacije za stanovanje. Međutim stupanj očuvanosti izvornog građevnog supstrata i oblikovanja ostao je relativno visok, stoga će prilikom obnove biti neophodna primjena konzervatorskih metoda uz određene mogućnosti prilagodbe interijera potrebama nove namjene. Stručnjaci smatraju da su obnova i održivo korištenje tih objekata otežani su složenom vlasničkom strukturom, zahtjevnim financijskim ulaganjima, konzervatorskim zahtjevima koji nisu unaprijed javno dostupni te percepciji investitora o ograničenoj namjeni.

Dva vrijedna kulturno-povijesna, arhitektonska i ambijentalna zdanja u toj skupini su Dvorac Kutjevo i Trenkov dvorac u Trenkovu.

Kutjevačko zdanje je trokrilni dvorac s pomoćnim zgradama i crkvom te tako formira četverodijelnu cjelinu s pravokutnim dvorištem u sredini. Njegova osnovna koncepcija potječe od najstarijeg cistercitskog sloja na čijim se ostacima u razdoblju od 1721. do 1735. podiže barokni isusovački sklop koji osamdesetih godina 19. stoljeća doživljava historicističku obnovu.

Reprezentativni perivoj i široki travnjak s velikim cvjetnim rondelom pred dvorcem omogućava pogled na dvorac i baza je njegovoj slici, a doživljava se kao proširenje interijera u prirodu. Ova slika ujedno je identitetsko obilježje Kutjeva, ali i požeške doline čiji se razvoj vezuje za razvoj vlastelinstva obitelji Turković.
Dvorac je 2015. godine kompletno obnovljen i prilagođen hotelsko-ugostiteljskoj namjeni. Uređeni su svi interijeri glavnog i bočnih krila uključujući stari vinski podrum, obnovljena sva pročelja te je izvedena rekonstrukcija barokne kape poligonalnog tornja na glavnom pročelju. Uređen je perivoj sadnjom novih autohtonih vrsta poštujući koncepciju pejzažnog uređenja s kraja 19. stoljeća te je obnovljen ogradni kameni zid koji ga obrubljuje. Uređenje interijera u potpunosti je prilagođeno novoj namjeni uz očuvanje povijesne prostorne koncepcije i svodnih konstruktivnih elemenata.

Dvorac je svjedočanstvo kontinuiteta života na ovom prostoru od 13. stoljeća do današnjih dana, a njegova slojevitost potvrđuje mijene, prilagodbe i obnove kroz stoljeća.

Osim povijesne i arhitektonske, odnosno povijesno-umjetničke vrijednosti, kutjevački sklop posjeduje visoku ambijentalnu vrijednost koja proizlazi iz skladne povezanosti svih njegovih dijelova u neraskidivu arhitektonsku cjelinu. Uređenjem perivojno koncipiranog parka koji okružuje ovaj slikoviti sklop nastala je prepoznatljiva identitetska vizura Kutjeva koja ujedno prezentira cijeli kraj.

U Trenkovu se nalazi jednokatni dvorac, okružen pejzažno uređenim perivojem koji usprkos zapuštenosti i danas svjedoči o kompozicijski i botanički vrijednoj parkovnoj cjelini.

Dvorac je u lošem stanju što je rezultat dugotrajne zapuštenosti i nekorištenja. Osim znatnih oštećenja pročeljne i interijerske žbuke, arhitektonske plastike, prozorske stolarije i krova, na svodovima prostorija prizemlja kao i na perimetralnim zidovima uočava se nekoliko ozbiljnijih pukotina. Na zidovima, međukatnoj konstrukciji i krovištu nema vidljivih oštećenja. Drveni podovi i keramičke podne pločice su uglavnom uništeni, a instalacije su van funkcije.

Dvorac baruna Trenka okružen perivojem i gospodarskom zonom u pozadini, tipično je feudalno imanje koje predstavlja svjedočanstvo o načinu života slavonskog plemstva tijekom 18. i 19. stoljeća. Osim dvorca koji baštini sva arhitektonska i stilska obilježja barokno-klasicističke rezidencijalne gradnje, perivoj je zadržao osnovne botaničke i koncepcijske vrijednosti iz toga razdoblja. Dvorac potječe od dvoetažne kurije, izgrađene sredinom 18. stoljeća za baruna Franju Trenka, koja se dogradnjama proširuje potkraj istoga stoljeća kada je u vlasništvu baruna Ivana Peterffy. Današnji oblik dobiva 1819. godine kada novi vlasnik imanja grof Jakob Svetić naručuje obnovu pročelja te dogradnju altane i rizalita kojima je naglašena njegova reprezentativnost kao i povezanost interijera s prirodom koja ga okružuje.

Struka je donijela mjere zaštite i preporuke za obnovu i prenamjenu objekta. Obnavljat će se primjenom konzervatorskih metoda u očuvanju volumena, artikulacije i oblikovanja pročelja, prostornog ustroja, konstruktivnih elemenata i sačuvanih dijelova opreme. Moguće su određene intervencije u interijeru s ciljem zadovoljavanja nove funkcije. Sve navedeno izvest će se u skladu s detaljnim konzervatorskim smjernicama koje će se izdati na temelju konzervatorsko-restauratorskih istraživanja.