Dušni dan u požeškoj Katedrali [FOTO]

Autor: DK

Na Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan, 2. studenog 2021. u požeškoj Katedrali svetu misu predvodio je biskup Antun Škvorčević u zajedništvu sa svećenicima središnjih biskupijskih ustanova i građanima grada Požege. Na početku slavlja kazao je da nas je Isus Krist okupio oko oltara kako bi nam posvjedočio da naši preminuli nisu prepušteni zaboravu nego su u njegovoj Božanskoj ljubavi jačoj od smrti, da su pobjednici s njime. Dodao je da je to utjeha ovoga dana dok se spominjemo svih naših preminulih. Istaknuo je i kako s posebnim osjećajima poštovanja i zahvalnosti želimo Isusovoj pobjedničkoj ljubavi povjeriti sve one koji su sebe ugradili u život našega grada, kao i u naše osobne živote.


U homiliji biskup Antun je kazao: »Želio bih na spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan podijeliti s vama razmišljanje o smrti i životu nakon nje, slijedeći misao jednoga moga prijatelja, koje nam pomaže dublje razumjeti naviještenu Božju riječ. Poznato vam je kako mnogi ljudi, postavljajući pitanje ima li života nakon smrti, misle uglavnom na svoju smrt. Što nakon smrti dolazi, ili nakon nje nema više ništa? Onaj tko postavlja navedeno pitanje mora imati na umu ovo: Mi uopće ne doživljavamo svoju smrt, imamo iskustvo vlastitog umiranja, a ne svoje smrti. Strogo uzevši, ne možemo reći niti da su umrli „mrtvi“, nego samo da su preminuli. Vlastitu smrt još nitko nije iskusio te tzv. doživljaji nakon smrti pripadaju također životu prije smrti. Ono što vrijedi za smrt, vrijedi i za „Ništa“, za koje mnogi ljudi smatraju da ih čeka nakon smrti. Takvo što još nitko nije vidio niti iskusio.


No, smrt drugoga ima snažan utjecaj na naš život. Postoji li život voljenog djeteta nakon smrti, ili voljene supruge, ili voljenog supruga? To je za mnoge ljude životno pitanje. Imamo iskustvo smrti samo drugih ljudi, koje volimo a ne vlastite. Njihovu smrt doživljavamo u svojoj ljubavi prema njima i prema njihovu životu. Kako nam je ostvarivati ljubav nakon iskustva smrti i života koji se više ne živi? Kakvu budućnost imaju oni koji su „preostali“ na životu? Njima je smrt voljenog čovjeka oduzela životnu radost a često i volju za životom. To je istinsko iskustvo smrti. Nakon smrti ljubav pomaže daljnjem životu tako da vjerujemo u njezinu drugu prisutnost i osjećamo je u nevidljivom svijetu, koji okružuje naš vidljivi svijet. No, tuga zbog toga ne prolazi. Ona je tako duboka kao što je bila ljubav. Samosažaljenje nema mjesta u tugovanju za ljubljenim čovjekom. Naime, naši su voljeni u žalosti s nama. Stoga žalost „neće nikada prestati“, kao što to sv. Pavao kaže za ljubav. Je li ljubav prema voljenom čovjeku koji je preminuo „jaka kao smrt“ kako kaže Salomon u svojoj Pjesmi nad pjesmama? Ili je smrt jača od ljudske ljubavi? Naša ljudska ljubav prema ljubljenom čovjeku odjek je božanske ljubavi. Koliko je božanska ljubav, jača od smrti, prisutna u nama i u našim preminulima, toliko su oni živi. U to nas uvjeravaju današnja sveta čitanja«, istaknuo je biskup.

Spomenuo je kako u naviještenom ulomku iz Knjige o Jobu susrećemo čovjeka kojeg su prijetvorni prijatelji uvjeravali kako je u svojim patnjama i smrtnoj ugrozi ostavljen od Boga a on svjedoči svoju duboku vjeru da je Bog njegov prijatelj, izbavitelj koji će ga podići u život, i neka se to ureže u mjed i ukleše u stijenu. Uskrsnuće od mrtvih, to je Božje djelo u koje Job vjeruje i prepoznaje kao svoju konačnu sudbinu, kazao je biskup. Sveti Pavao pak u drugom čitanju tu vjernost Božju čovjeku opisuje riječima: „Ljubav je Božja razlivena u srcima našim, po Duhu Svetom koji nam je dan“. To je ona ljubav koja je u Isusovu križu pobijedila smrt, zalog našeg realnog stanja da u smrti nismo predani ništavilu. Objava nam Božja obznanjuje tko smo u smrti po ljubavi Božjoj u Isusu Kristu, kazao je biskup i ustvrdio da je ljubav duboko otajstvo po kojem se ostvaruje život i u smrti. Stoga Marta u današnjem evanđelju kaže Isusu kako njezin brat Lazar ne bi umro da je on bio ondje. Isus joj odgovara: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.“ Upravo je taj „umrijeti nikada“ u pitanju, a on se ostvaruje kad se vjerom smjestimo u Onoga koji je pobijedio smrt, ustvrdio je biskup. Podsjetio je kako je sv. Ivan zapisao da je Lazar bio prijatelj Isusov a Job tvrdi u prvom čitanju da je prijatelj Božji. Prijateljstvo je duboki međusobni odnos koji se ostvaruje u duhu. Isus nam je najveći prijatelj, kazao je biskup jer je u nas ulio svoga Duha ljubavi. To se zbilo u krštenju, svetoj potvrdi i drugim sakramentima, a osobito u svetoj pričesti, gdje nam svjedoči koliko je svojom božanskom ljubavlju zauzet za nas da u nama ne prevlada smrt. Biskup je kazao kako zajedno sa sudionicima slavlja želi danas obnoviti svoju vjeru u Isusovo jamstvo da smrt nije kraj, da čovjek nije biće predano ništavilu nego moći njegove ljubavi. Izrazio mu je zahvalnost riječima: „Gospodine Isuse, hvala ti što si nam svojom mukom, smrću i uskrsnućem darovao budućnost, da budemo pobjednici s tobom.“ Zaključio je kako tim pogledom vjere želimo danas promatrati sve naše pokojne i u ovoj misi smjestiti ih u Isusovu ljubav, moleći da ona premosti svaku razdaljinu, i onu najveću između nas i preminulih koju zovemo smrt.

Nakon popričesne molitve biskup se sa svećenicima i drugim vjernicima uz pratnju svih katedralnih zvona na spomen preminulih uputio u procesiji u kriptu Katedrale gdje je u osamnaestom i prvoj polovici devetnaestog stoljeća pokopano oko 200 građana grada Požege i 35 svećenika. Predstavnici svećenika i redovnica, pojedinih gradskih ustanova i udruga, hrvatskih branitelja, policije i vojske, djece i mladih izrekli su ispred velikog križa molitvu i položili lampione za preminule u kripti i iz svojih redova, a biskup je zaključio molitvom odrješenja. Slavlje je završilo pjevanjem „Kraljice neba raduj se“.

Više iz kategorije