Duhovno promišljanje fra Petra Ljubičića na prvu nedjelju došašća: "Odlučimo se za dobro i ono što bi moglo dati pravi smisao našem životu"

Duži niz godina fra Petar Ljubičić, redovnik, svećenik, hercegovački franjevac, bio je na službi u Međugorju. Bio je i na službama, nakon Međugorja, u Njemačkoj te u još nekoliko župa u Hercegovini. Za čitatelje pozega.eu portala duhovno će progovarati nedjeljama u danima došašća......

Evo nas opet na početku još jedne nove crkvene godine, na početku došašća, na početku neposredne priprave za Božić.
Milosnim vremenom Došašća istovremeno ispovijedamo vjeru u njegov drugi dolazak na kraju vremena pa možemo reći da je naš cijeli život vrijeme došašća ili adventa u kojem znamo kako idemo ususret Gospodinu koji dolazi.

Došašće je sveto i milosno vrijeme, vrijeme protkano radosnom nadom, ali i čežnjom. Očekivanje nas uči strpljivosti i pokori. Pomaže nam prihvatiti sebe i druge oko sebe. Vrijeme obećanja s Božje strane i ispunjenja tih obećanja. Vrijeme iščekivanja i odgovora s naše strane. Ovo vrijeme Bog nam dariva i ono je za nas vrijeme spasenja.

Možemo s pravom reći da je naš život jedno veliko došašće, iščekivanje susreta s Kristom. Radimo na sebi. Postanimo što bolji i svetiji. Tako se pripravljamo na naš vječni Božić. Očekujemo veliki susret s Gospodinom. Biti će to veliki dan kada će prestati vrijeme, početi vječnost, kada će početi vječni Božić.

Nemoguće je predvidjeti drugi Kristov dolazak. Isus nam nije otkrio kada će ponovno doći. Njegov dolazak bit će iznenada i neočekivan, kad se budemo najmanje nadali. Zato nas izričito upozorava na budnost. „Bdijte, jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi!“ (Mt 24,42).

Došašće je vrijeme duhovnog promišljanja, vrijeme naše duševne inventure. Priznajmo da smo grješnici i da nam je potrebno oproštenje i obraćenje! Ovo je vrijeme otvaranja našega srca Isusu, našemu Spasitelju, okaja¬vanja i ispovije-danja grijeha.

Došašće je vrijeme u kojem trebamo učiniti ono što je učinila Linda Marshall, odrekla se grijeha i dvostrukoga života te pristala uz Boga. Rekla je: „Gospodine Bože, ja izabirem Tebe!“

Ovonedjeljna svetopisamska čitanja govore nam o svršetku čovjekova života na zemlji. Doći će kraj, a onda ćemo morati stati pred nebeskoga suca. Za sve što smo mislili, govorili, činili, morat ćemo Bogu dati račun.

U prvom čitanju Izaija nam pripovijeda svoje viđenje o skupljanju poganskih naroda "na Gori Gospodnjoj, u Domu Ja-kovljevu" te o "prekivanju mačeva u plugove i koplja u srpove".

U drugom čitanju sv. Pavao nas poziva na budnost "jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo!"

U evanđeoskom ulomku Isus naviješta svoj ponovni dolazak na kraju vremena. Njegov dolazak zahtjeva našu pripravnost i spremnost. Mislimo na to unatoč svih obveza i poslova.

Budite budni i pripravni poruka je današnje prve nedjelje Došašća! Jedna poslovica kaže: Živi onako kako bi kad umreš želio da si živio! Tako živjeti, znači biti budan i spreman.

Čuli ste onu zgodu kako je jedan mladi čovjek igrao u kartašnici i netko mu dojavio kako mu kuća gori. "Pusti me na miru, vidiš igram sada!" Kuća i u njoj djeca izgorjeli, a on nastavio igrati.

Svi smo mi manje više slični ovom mladom čovjeku. Mislimo, ima vremena, čemu žuriti. Tako živimo poput ljudi ovoga svijeta.

Pitanje je, kako sada mislim, kako radim, kako se osjećam, kako živim ovaj trenutak. O tome ovisi moja budućnost.
Isus će sigurno ponovno doći. Ne znamo kada. Zato bi trebali bdjeti i moliti i tako ga pripravno dočekati.

Kršćanska budnost izvire iz čvrste, žive vjere i radosne nade. Čovjek ne može živjeti bez nade. Mi smo oni koji bi trebali donijeti radosnu nadu svijetu. Svjedoci smo danas kako mnogi žive na rubu beznađa, poneki i duboko u njemu. Mnogi, duboko nemirni u sebi, sanjaju o boljoj i pravednijoj budućnosti.

Neki žive od danas do sutra, ništa ne očekujući od života. Čujemo stalno kako se govori: novac nas je iskvario… čovjeku nikad dosta…

Mnogi žive po načelu "glavno je da je meni dobro". Sve manje se osjeća potreba misliti na druge. Ima pravo sv. Ivan, kada kaže kako je svjetlo došlo na svijet s Isusom Kristom, ali su ljudi više volili tamu nego svjetlo jer im djela bijahu zla.
Slušamo svaki dan o provalama, krađama, pronevjerama, dilanju droge, opijanju, bludničenju, o uvođenju sodomskih zakona, o protivljenju vrjednotama, svetosti braka i mnogim drugim grije-sima…

Gdje nam je odgovornost?! Vrijeme je ozbiljno i milosno. Uozbiljimo se! "Odložimo djela tame… i zaodjenimo se oružjem svjetlosti, Isusom Kristom…!" (Rim 13, 12). Čeznimo za boljim, pravednijim i čovječnijim svijetom. Odlučimo se za dobro i ono što bi moglo dati pravi smisao našem životu.

Kako je nepoznata djevojka obratila Thomasa Mertona?

Dogodilo se to u velikom New Yorku u crkvi Corpus Cristi neposredno prije svete Mise. Jednoga dana ušao je u crkvu i jedan dvadesetpeto-godišnji mladić koji nije bio kršten pa je o vjeri znao vrlo malo, stoga je i bio nespretan ne znajući kako se ponašati u crkvi.

Odjednom ispred sebe spazi petnaestogodišnju djevojku što je pobožno molila klečeći u klupi. Učinilo mu se da je sva uronjena u molitvu, kao da gleda nešto nevidljivo. Vjera djevojke, koju prvi put vidi, prodirala mu je u srce. On, uvjereni ateist i već poznati profesor i filozof, čovjek koji je pročitao 30.000 knjiga i proputovao sve veće gradove Europe i Amerike, osjećao se toga trenutka vrlo nemoćnim.

Jedna nepoznata djevojka uzdrmala je njegovu nevjeru, golema inteligencija zanijemila je pred silinom molitve. Ovaj prizor unio je veliki nemir u njegovo srce i dušu koji se stišao tek nakon što je poučen u vjeri i kršten.

Pošao je u trapiste i postao svećenik i redovnik te jedan od najvećih duhovnih pisaca (napisao je 20 knjiga koje su uglavnom bestseleri). Bio je to Thomas Merton.

Ime djevojke vjerojatno nikada ne ćemo doznati. Nije to ni bitno. Njezino pobožno držanje u crkvi, žarka molitva i vjera u duši izvana se mogu činiti malenim i neznatnim, ali je silina njihova učinka nezamjenjiva. Donose drugima vjeru! Svetost malih stvari velika je i svakomu dostupna.