U siječnju je 1884. godine u Požegi rođena hrvatska književnica i prevoditeljica Zdenka Marković

U Požegi je 10. siječnja 1884. godine rođena hrvatska književnica i prevoditeljica Zdenka Marković. Srednju školu (licej) završava u Zagrebu, a u ovom gradu i švicarskom Fribourgu studira slavistiku, povijest umjetnosti i filozofiju. U Švicarskoj je 1914. doktorirala temom o Stanisławu Wyspiańskome, a kao profesorica radi u zagrebačkim gimnazijama. Zarana je naučila poljski jezik te postaje istaknuta polonistkinja, a uz Julija Benešića jedna je od najpoznatijih u slavenskom svijetu.

Književošću se počinje baviti vrlo rano, surađujući gotovo u svim časopisima. Tijekom svoga književnog rada Zdenka Marković piše novele, crtice, eseje, feljtone, studije, pjesme u prozi, prikaze i kritike te surađuje u periodici. Njezina prva knjiga Let (1920) zasnovana je na ideji o umjetnosti kao duhovnom aristokratizmu. U svojim književnim djelima bila je sklona lirsko-melankoličnom raspoloženju, zaokupljena svijetom djetinjstva i zavičaja. Objavljuje zbirke pjesama u prozi Kuća u snijegu (1922) i Kuća na suncu (1930) te autobiografska djela Prozori mog djetinjstva (prikaz djetinjstva u Požegi, 1941) i Moj bijeg iz grada (1941). Osim toga, bavila se poljskim književnim i kulturnim temama, poljsko-hrvatskim književnim vezama te prevodila djela poljskih pisaca. Njezini kapitalni radovi su monografije Frangeš Mihanović (1954) i Pjesnikinje starog Dubrovnika (1970), od sredine 16. do svršetka 18. stoljeća u kulturnoj sredini svoga vremena. Najviše svojih znanstvenih i književnih interesa posvećivala je ženama, pišući o našim književnicama Jagodi Truhelki, Kamili Lucerni, Zofki Kveder, Zdenki Jušić-Seunik i drugima. Treba istaknuti da većinu njezinih novelističkih likova čine žene, a njima je posvetila i svoje posljednje i najambicioznije djelo o pjesnikinjama starog Dubrovnika, kojega je pisala čak 25 godina.

Zanimljiva je korespondencija Zdenke Marković s Ivom Andrićem, koja počinje 1918. ,a završava 1932. godine. Tijekom toga vremena izmijenili su stotinjak pisama, a korespondencija je posebice značajna jer je to dokument jedne književne suradnje, a dodatno osvjetljava važno razdoblje Andrićeva života nakon 1918. godine. To je vrijeme kada se on oblikuje kao zreo književnik koji je tada zacrtao pravce svoga književnog uspona, ali i razdoblje u kojem se osjećao hrvatskim piscem. Za književne povjesničare to je korisna književna građa i nezaobilazno mjesto iz ostavštine hrvatske književnice i znanstvenice Zdenke Marković. Slobodan Prosperov Novak ističe kako je književnica pod utjecajem Andrića napisala najbolja svoja djela, a to su pjesme u prozi,“ što je čini jednim od najspiritualnijih ženskih pisaca u hrvatskoj književnosti uopće.“

Za ovu rođenu Požežanku izvori njenog književnog stvaralaštva bili su neobično široka kultura, dobro poznavanje likovnih umjetnosti, načitanost, intimni život i profinjen duh. Bila je tih pripovjedač, biograf svoga života i vremena, u svoja djela unosila je puno intimne lirike, osobnosti i osjećaja. Književnik i književni povjesničar Dubravko Jelčić, također Požežanin, analizirajući njezin književni rad, naglasio je kako je „govorila šapatom i pisala tankim, sasvim tankim perom“. Zdenka Marković doživjela je duboku starost, a umrla je u Zagrebu 14. studenog 1974. u 91. godini života. Gradski muzej u Požegi čuva književnu baštinu mnogih znamenitih građana i poznatih književnika rođenih u Požegi, među kojima i Zdenke Marković. U Muzeju je pohranjen dio njezine osobne ostavštine, uporabnih predmeta, sobni radni namještaj, stolac s naslonom izrađen od parene savijane bukovine, te slika koju je naslikala u pastelu „Jorgovani“. Književnica je rođena u prvoj kući u Vučjaku, u neposrednoj blizini gradske tržnice, a na kući je spomen-ploča posvećena njoj i njezinom bratu, poznatom matematičaru Željku Markoviću. Jedna požeška ulica dobila je naziv po ovoj književnici koju ubrajamo među najpoznatije hrvatske poloniste.