Slavonci zamijenili ravnicu Velebitom: Pet dana, teški ruksaci i avantura od 160 kilometara

Već poznata skupina entuzijasta, brdski trkači Djeca iz šume žigovima je popunila još jedan planinarski dnevnik – Velebitskog planinarskog puta službene dužine 132 kilometra. Ipak, ovom prilikom u za njih novom aranžmanu, planinareći s ruksacima težine i do 14 kilograma.

 Njih šestero – Slavonci Krešimir Valentić iz Češljakovaca, Damir Kligl, Dejan Perasić, Jasna Plemeniti, Martina Maloča i pridruženi Prigorac Vilim Ivančan – odvojilo je tjedan dana godišnjeg odmora kako bi u komadu “pod punom ratnom spremom“ obišlo najdulju i najkompletniju obilaznicu ovog hrvatskog gorostasa.

 Ideja je rođena – VPP u pet dana

Velebitski planinarski put obuhvaća gotovo cijeli Velebit, počevši sa Zavižanom u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit, dok završava s NP Paklenica u predjelu južnog Velebita. Obilaznica obuhvaća 22 kontrolne točke te je obilazak svih točaka uvjet za stjecanje značke, utiskivanje njihovih žigova u dnevnik, odnosno fotografiranje na onima gdje žiga nema.

- Krajem lipnja partnerica i ja trčali smo utrku Velebit ultra trail. Martina je završila 50 milja koje su pokrivale kompletnu Premužićevu stazu uz spust sa Zavižana u Senj, a ja sam startao na dužini od 100 milja, koja se najvećim dijelom preklapa s VPP-om. Međutim, nisam uspio završiti zbog sunčanice pa sam si ostao dužan tu rutu. Tako da smo odlučili okupiti ekipu i proći cijelu obilaznicu u pet dana – priča nam Damir o zametku ove ideje.

 Dobro planiranje polovica je uspješne realizacije

Ekipa je pažljivo razradila koncept dionica, mjesta polaska i povratka te mjesta gdje će noćiti. Noć prije polaska odlučili su provesti u Planinarskom domu Zavižan, kako bi se odmorili od dugog puta iz Slavonije i ujutro startali svježi.

- Pri ovakvim podvizima dobra organizacija od životne je važnosti. Morate znati koliko kilometara i ništa manje važne visine možete savladati u danu. U skladu s tim tražite mjesta gdje možete prenoćiti. Nazivate, rezervirate domove, dok skloništa većinom ne možete, nego idete na sreću, u nadi da će biti slobodnih mjesta. Ukoliko mjesta nema, spavat ćete pod vedrim nebom – dijeli Martina vrijedne informacije.

Kaže kako jednu noć dio ekipe jest spavao pod zvjezdanim nebom, ali vlastitim izborom jer je u Šugarskoj dulibi bilo prevruće.

- Bila je ideja da za svaki slučaj nosimo i šator, što bismo gorko požalili. Ruksaci su nam i bez toga bili toliko teški da smo mi trkači, koji smo navikli na brzo kretanje i minimalni teret, doživjeli šok za organizam od bolnih leđa, preko pritiska na koljena i gležnjeve, do iziritiranih i žuljevitih tabana. A kilometri su prolazili beskrajno sporo – objašnjava.

 Voda, voda i još vode

U ruksacima zapremine 40 i više litara obvezno se moraju naći vreća za spavanje, karimat (mekana podloška) i jastučić ako se želite naspavati, doznajemo. Također, potrebna je dovoljna količina hrane i odjeće predviđene za sve dane i ono najvažnije – dovoljna količina vode.

- Po ovim vrućinama trebale su nam veće količine vode, a ona nosi znatan udio težine ruksaka. Usta su nam stalno bila suha i ne smije vam se dogoditi da ostanete bez vode od jednog izvora do drugog. Prije ekspedicije smo se informirali na kojim razdaljinama imamo vodu – je li pitka, je li bunar, šterna s kišnicom ili izvor i je li presušio ili je možda zamućen. Iskorištavali smo svaku priliku da se osvježimo i opskrbimo, a to nam je ujedno bila jedina prilika za pranje. Jedini topli tuš imali smo u Baškim Oštarijama u PD-u Prpa – podučio nas je Krešimir.

Na službenoj stranici Hrvatskog planinarskog saveza piše da je „trasa Velebitskog planinarskog puta duga 132 km (…). Za prolazak cjelokupne trase VPP-a potrebno je 9 – 10 dana hoda.“ Naravno, rastrčani DiŠ-ovci odlučili su to reducirati u pet-šest dana, a kilometražu razvući.

- Isprva smo imali ambiciozni plan od četiri dana. Srećom, na vrijeme smo se opametili jer nam je i ovo bilo prenaporno. Podcijenili smo težinu ruksaka i sporost kretanja pod njima i po ovakvom terenu. Primjerice, kanjon Raminog korita između Baških Oštarija i Šugarske dulibe iznosio je tek četiri kilometra, a išlo nam je neopisivo teško i sporo. Činilo se da nema kraja, kao da smo u Bermudskom trokutu. Ako ne računamo šesti dan i spust od 7 km od Doma do izlaza iz Nacionalnog parka, taj treći dan bila bi nam najkraća ruta od samo 18 km, a ujedno je bila i najmučnija – doznajemo od Dejana.

 Visina, teren i vrućina otežavaju više od same dužine

Na planinskom terenu, osim vrućine i sparine u kanjonu, uvjete će mnogo više otežati visinska razlika i podloga kakvom se krećete od same kilometraže. Tako je kratkih 18 km obuhvaćalo više od 1800 m penjanja - drugi najveći uspon u pet dana. Najviše uspona šestorka je nakupila na kružnoj ruti: PD Paklenica – Struge – Vaganski vrh – Sveto brdo – Vlaški grad – Ivine vodice – PD Paklenica.

- Ta ruta iznosila je 30 km, a bila je lakša utoliko što smo ostavili planinarske ruksake u Domu i odradili ju samo s trkačkim ruksacima. No bio je to zadnji dan s puno akumuliranog umora u nogama. Koliko su proplanci i sami vrhovi u predjelu Vaganskog i Svetog brda oduzimali dah pogledima koje pružaju, toliko su umor i zasićenost uzeli danak na zadnjem spustu od Ivinih vodica prema Domu. Za mene je to bilo svojevrsno katarzično pražnjenje, koje mi je izmamilo suze, koliko zbog umora i pretrpljene boli, toliko zbog sreće i tuge što je kraj, sve u isto vrijeme – opisuje buru emocija Jasna, a koju može shvatiti samo netko tko je sve to prošao.

 Od službena 132 km Djeca su se “zaigrala“ i do 160

Ovoj je ekipi sama obilaznica VPP ispala čak oko 144 kilometra, ponajviše zbog spuštanja u Dom u Paklenicu na noćenje. Međutim, pojedini članovi ukupno su nakupili oko 150, pa čak i 160-ak km jer su se malo rastrčavali po Zavižanu nulti i posljednji dan pred polazak – jer njima očito nikad dovoljno.

- Prvi dan prošli smo veliki dio Premužićeve staze, 36 km od Zavižana do Kugine kuće, a usput smo pokupili i vrh Šatorina (1623 m). Drugi smo dan napravili 22 km, popeli se na vrh vrlo atraktivnog, ali i opasnog stjenovitog Bačić kuka (1304 m) i završili na noćenju u šarmantnim bungalovima kod Prpe. Treći dan započeo je sa zanimljivom točkom Kubus, po osvježenje smo skrenuli na sklonište Ždrilo, a potom je uslijedilo nesretno Ramino korito. Uspon na Šugarsku dulibu bio je doslovno svjetlost na kraju tunela te nam pružio zalazak i izlazak sunca, jedan ljepši od drugoga. Četvrto jutro, put od nje do Tatekove kolibe bio je velikim dijelom vrlo lijep, ali beskrajna visoravan Rujno u kasnim poslijepodnevnim satima ubila nam je duh. Usudio bih se reći da nam je poskakivanje ruksaka po ravnom terenu bilo najgore, ali vrlo zahtjevan spust prema PD-u Paklenica po mraku i pod čeonim lampama bila je posebna igra živaca. Taj smo dan napravili 32 km, tek malo više nego dan kasnije po najvišim velebitskim vrhovima – Vaganskom vrhu (1757 m) i Svetom brdu (1752 m) – ukratko nam je prepričao rutu Vilim.

Šesto jutro bilo je simboličan spust od devet kilometara kroz kanjon Velike Paklenice do Starigrada i preko trgovine, ravno na plažu.

- Taj smo si dan ostavili za odmor i osvježenje na plaži, te pošteni ručak u restoranu. A onda nas je naručeni privatni prijevoznik Dragec odbacio po aute na Zavižan. Ondje smo odmorili još jednu noć prije povratka u stvarnost i civilizaciju, od koje smo se tako lako odviknuli u samo tjedan dana – zaključila su Djeca iz šume jednoglasno i u ladicu uspomena pospremila još jednu slatko-gorku, kao najvrjednije bogatstvo.

Piše: Martina Maloča
Foto: privatna arhiva