Požeški majstor kojem drvo i u devetom desetljeću „pjeva“ pod dlijetom

Dok većina njegovih vršnjaka mirno provodi umirovljeničke dane uz televizijski ekran, u obiteljskoj kući odjekuje zvuk dlijeta i miriše svježa piljevina. Tamo, u svojoj radionici, vitalni umirovljenik Antun Maričević Braco prkosi godinama, pretvarajući svaki komad drveta u umjetničko djelo.

U devetom desetljeću života, Braco ne poznaje pojam dokolice. Njegovo sredstvo izražavanja je plemenito drvo, a inspiracija mu je sve što oko vidi. Dom mu je pretvoren u svojevrsnu galeriju, od masivnog namještaja do reljefa, svaki kutak svjedoči o vještini ruku koje ne miruju.

Ljubav prema drvetu Braco vuče još iz djetinjstva provedenog u rodnom Srednjem Lipovcu. Kao sin vodeničara, od malih nogu je pomagao ocu, od mljevenja zrna do popravaka na vodenici čije je kolo promjera četiri metra bilo remek-djelo tadašnjeg drvodjelstva. Iako su moderni mlinovi i jedna kobna poplava prekinuli obiteljski mlinarski zanat, vještina obrade drveta ostala je duboko urezana u Antunovim rukama.

Sjeća se Braco i zlatnog doba suvenira, kada je cijeli njegov kraj živio od izrade rezbarenih figura čaplji, jelena i slonova koji su kao suvenire turisti nosili s Jadrana. On je tada, u suradnji s rođakom Stjepanom, izrađivao drvene maske, posao koji je cvjetao sve do vihora Domovinskog rata. Ratni put odveo ga je u požeški „Plamen“, gdje je odradio radni vijek do mirovine, no drvo ga je cijelo vrijeme strpljivo čekalo.

Danas su se prioriteti promijenili. Umjesto suvenira za prodaju, Braco stvara za dušu.„Orahovo i javorovo drvo su najbolji, najčvršći, ali topola je duša za zahtjevnije predmete jer je mekša. Samo joj treba malo bajca da dobije tu potrebnu dubinu i boju“, objašnjava nam ovaj majstor dok nam pokazuje svoje najnovije radove.

Njegovim radionicom dominiraju reljefi s motivima narodnih nošnji, vjerni prikazi razapetog Isusa, ali i izrađeni uporabni predmeti poput stolova i stolica. Ono što Bracu posebno izdvaja je njegova plemenitost. Većinu svojih radova on ne prodaje, već ih s ponosom poklanja rodbini i prijateljima, ostavljajući tako trag u njihovim domovima.

U vremenu brze potrošnje i plastike, radiona Antuna Maričevića Brace stoji kao podsjetnik na važnost tradicije i ljudske radišnosti.