Kako su tajanstvene rudinske glave inspirirale Amerikanca Charlieja Brenneckea

Gradskom muzeju Požega nedavno se putem elektroničke pošte javio nesvakidašnji zaljubljenik u povijest i kulturne ljepote požeškog kraja. Riječ je o Charlieju Brenneckeu iz Bostona u američkoj saveznoj državi Massachusetts, koji je s Muzejom podijelio dirljivu priču i fotografije vlastitih ručno rađenih kamenih rezbarija inspiriranih čuvenim rudinskim glavama.

Charlie Brennecke sa suprugom je 12 godina živio u Slavonskom Brodu i Novoj GradišKi. Tijekom boravka u Hrvatskoj, sasvim su slučajno istražujući požeški kraj otkrili Rudinu, lokalitet nekadašnjeg benediktinskog samostana svetog Mihovila, poznat po iznimnim romaničkim kamenim skulpturama i konzolama u obliku ljudskih glava i figura. Oduševljen ljepotom i mistikom Rudine, Brennecke je odlučio u kamenu izraditi vlastitu repliku s dva prepoznatljiva rudinska motiva. Kako ističe, kamen je uklesao kao trajnu uspomenu na Požegu te na svog prijatelja i duhovnog brata Tomu Hampa. Skulptura s motivima Rudine danas krasi dom obitelji Brennecke i svjedoči o neraskidivoj povezanosti s požeškim krajem.

Supruga Barbara i ja doselili smo se u Hrvatsku 2004. godine, kako bismo se, uz još nekolicinu Amerikanaca, posvetili služenju i potpori maloj Baptističkoj crkvi u Slavonskom Brodu. U 54. godini ostavili smo dom, radna mjesta i obitelj u SAD-u te unajmili kuću u Slavonskom Brodu. O hrvatskoj kulturi nismo znali ništa, a i jezik smo tek slabo poznavali, ali novi susjedi i ljudi koje smo susretali srdačno su nas prihvatili. Ubrzo smo upoznali vjernike iz požeške Baptističke crkve te smo uživali u istraživanju Požege i okolice. Prolazeći pokraj malih brdskih sela, zamišljali smo kako je izgledao život u tim ruralnim krajevima. Budući da smo više od trideset godina živjeli u ruralnom dijelu Missourija, u požeškom smo se kraju osjećali kao kod kuće.

Vozili smo se i onim najobičnijim brdskim putovima te bismo povremeno prošli pokraj malenoga putokaza na kojem je stajalo "Rudina". Cesta koja je vodilaprema Rudini činila se netaknutom pa smo se, prolazeći onuda, znali pitati što bi se moglo kriti na kraju toga puta. Nakon nekoliko mjeseci odlučili smo da više ne možemo samo prolaziti pokraj tog natpisa - morali smo krenuti u istraživanje. Naše je oduševljenje bilo golemo kad smo otkrili ruševine drevnoga naselja! Vrlo smo oprezno koračali kako ne bismo pomaknuli nijedan od razbacanih kamenova koji su ocrtavali ostatke građevina i bunara. Kamenje koje ondje počiva stoljećima nitko ne bi smio pomicati! S vremenom smo zaključili da je to zasigurno bila crkva ili hram, a izvan zidina uspjeli smo prepoznati čak i grobove.

Bilo je to zaista zagonetno mjesto. Zaputili smo se u Požegu znajući da se u samom središtu grada nalazi muzej. Iako je bio zatvoren, u izlogu su bile izložene fotografije vrlo jednostavnih kamenih reljefa s prikazima lica. Vrativši se kući, posjetili smo mrežnu stranicu muzeja te shvatili poveznicu između Rudine i tih kamenih skulptura. Isklesana lica djelovala su tako arhaično i jednostavno, a opet su nas opčinila. Ljudima koji su štovali Boga u rudinskoj crkvi ili hramu ona su zasigurno bila iznimno važna. Činilo se da figure na kamenju prikazuju stvarne ljude, a ne tek tipska lica. Primjerice, kameni prikaz svetogaMihovila prikazuje ga s jednom znatno kraćom rukom. To zacijelo nije bila tek klesarska nespretnost, nego autentičan prikaz sveca.

Preuzeo sam nekoliko fotografija s mrežne stranice i ispisao ih. Godinama sam namjeravao replicirati te predivne kamene prizore. Naposljetku, dok smo živjeli u Novoj Gradiški, iskoristio sam priliku te mnoge ispunjene večeri proveo trudeći se u komad bračkoga vapnenca što vjernije uklesati te dvije nevjerojatne figure. Iako je Barbari s vremenom dosadilo moje neprestano udaranje alatom o kamen tik pod njezinim prozorom, moje su dvije rudinske glave napokon bile dovršene! Kada smo na kraju morali spakirati stvari i vratiti se unucima u Boston, ponio sam sa sobom i rudinske glave. Ta dva drevna lica i dan-danas izazivaju divljenje naših prijatelja i susjeda na drugome kraju svijeta - ispričao je Charles Brennecke.

Iznimno nas raduje kada spoznamo koliko je kulturna baština Požege i Požeštine snažna te kako nadahnjuje ljude iz cijeloga svijeta. Brennecke je najavio i pisanje cjelovite priče o svom otkriću Rudine, a ovo je prekrasan primjer kako arheologija i umjetnost ne poznaju granice i kako čuvaju uspomene te grade prijateljstva i na drugim kontinentima – poručuju iz Gradskog muzeja Požega.