Godišnjica rođenja Kaje Adžića u Pleternici - znamenitog franjevca, vjerskog pisca i povjesničara

19. siječnja 1805. u Pleternici je prije 219 godina u zemljoradničkoj obitelji  Luke i Bare rođen Kajo (Andrija) Adžić, franjevac, vjerski pisac, povjesničar i kulturni poslenik. Njegova rodna kuća nalazila se u današnjoj Ulici bana Josipa Jelačića, nekada Požeškoj, gdje je kasnije stanovala obitelj Janski. Četiri razreda pučke škole završava u rodnom mjestu od 1812. do 1816., gimnaziju pohađa u Zagrebu i Požegi, a filozofsku i teološku naobrazbu stječe u franjevačkim učilištima u Našicama (1823–1825), Baji (1825–1828) i Budimpešti (1828–1831), gdje je položio ispit za profesora teologije. Nakon zaređenja za svećenika 1828. godine, obavlja različite dužnosti. Profesor je teologije i bogoslovije, predavač moralnog i pastoralnog bogoslovlja na franjevačkim bogoslovnim školama u Mohaču (1831/1832) i Vukovaru (1832–1845), ravnatelj Bogoslovnog učilišta i pučke škole u Vukovaru (1832.–1945.). Osim toga je savjetnik provincijala Marijana Jaića (1845–1848), direktor gimnazije u Požegi (1848.–1852.), župnik i gvardijan samostana u Vukovaru (1839.–1845.) , gvardijan u Požegi (1848.–1951., 1852.–1854., 1876.–1878., 1880./1881.) te provincijal i vizitator franjevačkog reda Provincije sv. Ivana Kapistrana (1857.–1860., 1869.–1872.).

Znatan dio svoga života (40 godina) fra Kajo Adžić je proveo u Požegi, baveći se književnošću, poviješću i skupljanjem starina. Bio je pristaša iliraca, hrvatskog ilirskog preporoda i slavenske uzajamnosti, a posebno se isticao kao mecena pomažući mlade književnike ilirce. Potrebno je napomenuti da se dopisivao s Ljudevitom Gajem, Vjekoslavom Babukićem, Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim, Petrom Preradovićem, Andrijom Torkvatom Brlićem, Vukom Stefanovićem Karadžićem, a kasnije s Josipom Jurajem Strossmayerom i Franjom Račkim. Svojim dopisima Serbskom lětopisu (1834) izražavao je ideje ilirskog preporoda, gdje je objavio ❞Izrečenija mudri ljudi❞. Također surađuje u listovima Danica (1836), Ilirske narodne novine (1836) i Serbskij narodnyj list (1838), a zanimljivo je da se potpisivao inicijalima te pseudonima Pravko,i Pravko Rodoljubić i A.K. 

U Kraljevićevu listu ❞Slavonac❞ (1863) pisao je o kulturi, privredi, društvenom i vjerskom životu Slavonije, a poznati su njegovi pučki članci u rubrikama „Prijatelji puka“ i „Dobar župnik“. U nizu tekstova u rubrici „Prijatelji puka“ vrlo kritički se osvrće na život i običaje slavonskog puka u 18. i 19. stoljeću, što izaziva burne reakcije tadašnjih čitatelja. Treba istaknuti da je priredio ❞Štijenje i Evangjelja❞ (1851), prvi lekcionar na hrvatskom književnom jeziku, u kojemu je primijenjen tada novi pravopis s dijakritičkim znakovima. Prvo izdanje (1851) pisao je ikavicom, a u drugom (1865) je zbog jedinstva književnog jezika prihvatio ijekavski govor. Opredjeljuje se tako za novi hrvatski pravopis dajući do znanja da prihvaća hrvatske preporodne ideje. Njegova djela su i „Uspomena gimnazie požeške“ (Zagreb, 1852), „Poviest manastira Požeškog, reda Franje Serafinskog deržave kapistransko-bulgarsko-vlaške“.

Fra Kajo Adžić zaslužan je za prijevod teološkog priručnika Josepha Stapfa „Epitome theologicae moralis“, a objavljen je u dva sveska pod naslovom ❞Sastav bogoslovja dělorednog❞ (Budim 1847.). Objelodanio je 1862. godine drame Ivana Velikanovića ❞Dvije ćudoredne predstave❞ (o sv. Tereziji i sv. Margareti Kortonskoj), a na latinskom jeziku tiskao je asketske priručnike ❞Octava seraphica❞ (Budim 1871.), ❞Aemiliana Nieberlea❞ i ❞Manuale franciscanum❞ (Budim 1872.). U franjevačkom samostanu u Požegi ostala je u rukopisu njegova ❞Crkvena povijest (Povijest crkve Kristove)❞ na 594 stranica, koju zbog oslabljenog vida nije uspio dovršiti. Fra Kajo Adžić skupljao je građu iz domaće kulturne i crkvene prošlosti. Pišući o njegovoj povijesti, mnogo je pozornosti i rada posvetio uređenju arhiva požeškog franjevačkog samostana. Bavio se i skupljanjem te popunjavanjem numizmatičke zbirke i samostanske knjižnice. U samostanu je bio vrijedni i marljivi knjižničar, kroničar i numizmatičar, a ovaj prostor bio mu je najmilije radno mjesto u kojem je provodio mnogo vremena. Treba podsjetiti na to da je zaslužan za postavljanje kamenih spomen-ploča u ruševinama franjevačkog samostana u Poljanskoj, nad glavnim vratima požeškog samostana, te u crkvi sv. Augustina u Velikoj. 

Fra Kajo Adžić umro je u Požegi 1. prosinca 1892. u 88. godini života, a njegov grob nalazi se na požeškom groblju sv. Ilije. Prvi je od franjevaca koji je pokopan u franjevačkoj grobnici, a ne kao do tada u kripti samostanske crkve. Položili su ga u kameni lijes koji je sam izradio. Osnovna škola u Pleternici i jedna gradska ulica dobile su ime po ovom znamenitom franjevcu, iza čijeg se prezimena često stavlja dodatak Pleterničanin. Škola je dobila naziv 23. svibnja 1991., a od tada u povodu njegovog rođenja tradicionalno priprema prigodan program. Tako je za  učenike 5. a, b, e i f razreda održano predavanje, a za  učenike 8. razreda organiziran je kviz znanja. Članovi „Kluba zabave i znanja“ školske knjižnice i knjižničarka savjetnica prof. Ivana Strapač pomolili su se, zapalili svijeću i položili cvijeće u spomen na fra Kaju Adžića, U gradskoj Hrvatskoj knjižnici i čitaonici njegova slika nalazi se među poznatim i istaknutim Pleterničanima.