GABRIJEL BOBAN OTVORENO O NAJVEĆOJ NEPRAVDI U KARIJERI: „Medić me nije htio prodati, a najviše žalim što nikada nisam zaigrao za Hrvatsku!”
Sport

GABRIJEL BOBAN OTVORENO O NAJVEĆOJ NEPRAVDI U KARIJERI: „Medić me nije htio prodati, a najviše žalim što nikada nisam zaigrao za Hrvatsku!”

GABRIJEL BOBAN (37) napravio je ono što malo kome polazi za rukom. Postao je ljubimac vinkovačkih Ultrasa, a nije prestao biti omiljen ni među osječkom Kohortom, i to zahvaljujući pristupu koji ni jedne sekunde nije bio manji od 100 posto. Do HNL-a je došao trnovitim putem, a ni danas, s 37 godina na leđima, ne skriva ambiciju da s Cibalijom bude među deset najboljih klubova u državi.

Napadač Cibalije u prvu ligu ušao je tek s 24 godine, nakon Kamen Ingrada, Virovitice, Vinogradara i Pomorca. Sezonu kasnije, 2014./15., zabio je 13 golova za NK Zagreb i dobio Žutu majicu Sportskih novosti za najboljeg igrača lige. S Osijekom je izbacio PSV iz Europske lige, a sa Sheriffom je bio prvak Moldavije.

U studenom 2016. ostao je bez oca, a u ožujku 2018. bez mlađeg brata Brune, koji se srušio na utakmici Marsonije i Slavonije Požega u Slavonskom Brodu. Za Brunu i danas igra Božićni malonogometni turnir u Požegi s ekipom Samsona, najuspješnijom momčadi turnira, a sav novac koji osvoje daju u humanitarne svrhe.

Razgovarali smo o počecima u Velikoj, Mediću i devet mjeseci bez plaće, koroni u Moldaviji, pretragama srca na Rebru, navijačima u BiH, Cibaliji, s kojom ne odustaje od povratka u HNL, i Samsoni, koja i dalje igra za Brunu.

Počeli ste u Velikoj, u klubu koji se tada zvao Papuk. Kako je sve krenulo?

Imao sam šest i pol godina. Kategorija kao danas nije bilo, pa sam igrao s dečkima tri godine starijima od sebe. Brat Mario stariji je od mene tri godine i on je prvi krenuo trenirati, a ja sam išao s njim.

Koliko vas je u obitelji?

Bilo nas je petero djece. Najstarija je sestra Zorica, četiri godine starija od mene, pa Mario, koji je odavno u Zagrebu. Tu je i sestra Martina, ona je 1988. godište i isto živi u Zagrebu. Najmlađi je bio Bruno.

Klub iz Velike je od običnog općinskog kluba, koji je igrao na županijskoj, a u slavnijim danima na regionalnoj razini, u kratkom roku izrastao u priču za najvišu razinu hrvatskog nogometa. Kako ste vi rasli s njim?

Kad je Papuk postao Kamen Ingrad, prošao sam sve uzraste, od početnika i pionira do kadeta i juniora. Kao kadeti i juniori igrali smo prvu ligu, kako se Kamen digao. Trenirali su me Krešo Čuljak, Zoran Dorontić i Damir Jozić, a u kadetima Damir Bognar, veliko ime.

Gledali ste Kamen Ingrad s brojnim velikim igračima i velikim protivnicima, Kamen koji je igrao europske utakmice sa Schalkeom i moskovskim Spartakom. Kakvi su to igrači bili?

Gledao sam ih izbliza svaki dan. Trenirali smo na dva terena, prva momčad na donjem, a mi na gornjem. Gledala se svaka utakmica, ma gledao se svaki njihov trening, a na utakmicama smo se mi klinci borili tko će skupljati lopte.

Zekić, Rendulić, Joško Popović, Mujčin... Joško i Zekić bili su glavni strijelci, a Zekić je u toj prvoj ligi zabijao kao na traci. Jakirović je bio vrhunski vezni igrač i volio sam gledati kako igra. Poslije mi je Zekić bio i trener, a Ivo Smoje pomoćnik. Zekić je imao taj neki stav, njega moram pohvaliti, bio je poseban.

Klub je nažalost krenuo tonuti zbog financijskih problema, baš u vrijeme kad ste trebali zaigrati za prvu momčad. U nju vas je uključio Dalibor Bognar kad se već ispalo u 2. HNL, a nakon toga otišli ste u Viroviticu.

S 17 i pol, 18 godina ušao sam u seniore. Bila su to vremena kad je sve išlo prema kraju. Velika imena su se razišla, a priliku smo dobili mi mladi, što nam je odlično došlo. Druga liga je tada bila jaka, a mi smo već bili pred raspadom.

Za opstanak smo se borili sa Slavoncem iz Perkovaca i čak smo dobro stajali, ali već je bilo gotovo. Ispali smo i klub se ugasio. Virovitica je tada bila treća liga, ali radili su projekt ulaska u drugu, pa sam otišao onamo.

Došlo je 18 ili 19 igrača sa strane, iz Požege nas je bilo šest-sedam, bilo je dečki iz Virovitice i Bjelovara. Zvali su nas “dream team”. Borili smo se za prvaka, ali kad dovedeš toliko ljudi, ako ne ide sve kako je zamišljeno, krene se polako raspadati. Počeli su štekati novci i završili smo treći, ako se ne varam.

Onda je stigao poziv Međimurja.

Zvao me Mario Darmopil, koji je tada bio kapetan Međimurja. Znali smo se iz Kamen Ingrada, gdje je i on igrao. Predsjednik je bio Miljenko Doveček i ondje sam bio desetak dana. Htjeli su da potpišem, ali situacija je bila teška, kasnile su plaće.

U tom trenutku zvao me Darko Čordaš, moj prijatelj, koji je igrao u Vinogradaru. I on je bio u Kamenu. Mislim da je mogao napraviti puno veću karijeru, jako dobar igrač. Na kraju sam prelomio i otišao u Vinogradar.

U Vinogradaru ste ostali tri godine. Što vam je dao taj klub?

Ondje su bili Ico Maroslavac, Luka Biskup, Darko Čordaš, Tin Lovreković, a poslije je došao i Tomo Višić. Bili su pred kraj karijere, ali ozbiljni igrači i puno sam od njih naučio. Trener mi je bio Valentin Barišić, profesor, doktor nogometa. Stvarno dobar čovjek i jako dobar trener. Poslije njega došao je Hrvoje Braović.

Vinogradar je dugo bio jedna lijepa priča našeg nogometa, a jedna od najvećih klupskih utakmica bila je ona protiv vašeg današnjeg kluba Cibalije, u četvrtfinalu Kupa 2011.

U Vinkovcima smo izgubili 2:1. Kod nas u Mladini vodili smo 1:0 do 90. minute, a onda nam je pokojni Bartolović zabio za 1:1 i ispali smo. Kao drugoligaš bili smo minutama od polufinala Kupa. Bila je to lijepa priča, bio sam sretan i zadovoljan.

Imali ste tada 21 godinu, a u prvu ligu ušli ste tek s 24. Jeste li pomislili da vam je prošao vlak?

Prođe ti kroz glavu. Već imaš 21, više nisi mlad, a gledaju se igrači od 18, 19, 20 godina. Ali vjeruješ, znaš koliko vrijediš i koliko se kidaš. Poruka je da se nikad ne odustaje i da se vjeruje u sebe. Uz rad kvaliteta sigurno ispliva.

Nakon sezone u Pomorcu, 2013. stigao je poziv NK Zagreba, koji je upravo ispao iz HNL-a.

Pomorac je tada bio kao druga ekipa Rijeke koju je kupio Volpi. Trener je bio Stjepan Ostojić, a koordinator Ranko Buketa. Odigrao sam dobru sezonu, bilo je priče s Rijekom, zvale su i Domžale, ali na kraju me zvao predsjednik Zagreba Medić. Došao sam dva tjedna kasnije od ostalih, a na pripremama je bilo 35 igrača.

Kako je bilo pregovarati s Medićem?

Nema tu baš nekakvih pregovora. On ti ponudi to što ponudi, hoćeš-nećeš. Težak lik, ali znao si u kakav klub dolaziš. Imali su lijepu priču da se odmah vraćaju u ligu. Dva-tri dana sam se lomio i na kraju je to bio pun pogodak. Zabio sam 18 golova i odmah smo se vratili u prvu ligu.

Zagreb je u HNL-u preuzeo Željko Kopić. Kakva je bila ta prva sezona?

Igrali smo najljepši nogomet u ligi. Kopić je jako dobro radio s nama, imao je svoje principe i svoj stil treninga. U zadnjem kolu mi smo kod kuće igrali s Istrom, a Lokomotiva u Zadru. Tamo je u 90. minuti sviran penal, Lokomotiva je izjednačila na 2:2 i s tim bodom otišla u Europu. Mi smo završili peti.

U HNL-u su tada igrali Soudani i Pjaca, a u prvom dijelu sezone i Andrej Kramarić, no Sportske novosti najboljim igračem lige proglasile su vas i dobili ste Žutu majicu. Kakav je to bio osjećaj?

Ogroman. Dolaziš iz nižih liga, a nisi mogao ni doći negdje na probu da te netko vidi, iako znaš da možeš i vjeruješ u to. Danas se igrači traže, a mi smo se prije morali boriti, kopati i orati. Kad znam kakav sam put prošao, za mene je bio ogroman uspjeh da me među takvim igračima proglase najboljim igračem lige.

Kad ste najbolji igrač lige, nameću se dvije stvari: transfer u veći i bogatiji klub i dres hrvatske reprezentacije. Jeste li se nadali pozivu među Vatrene?

Nije bilo puno priče, iz Zagreba je bilo teško doći do toga. Bio sam u konkurenciji za turnir B reprezentacije u Kini, ali na kraju je otišao Mijo Caktaš iz Hajduka. On je tada imao šest golova, a ja 13. Puno tu ide preko utjecaja i medija. Karijera je mogla biti bolja, bilo je puno okolnosti i odluka, ali nema smisla vraćati se u prošlost.

Nakon takve sezone očekivali ste transfer.

Predsjednik je bio tvrd i nije odstupao od svoga. Ekipa se polako počela rasipati, otišao je i Livaković, a mene nije prodao. Bilo je interesa iz Koreje, Njemačke, Španjolske. Eibar je tri puta dolazio gledati utakmice u Zagrebu i koliko znam iz svojih izvora, poslali su konkretne ponude. Mediću to nije bilo zanimljivo.

U isto vrijeme krenuli su i problemi s plaćama.

U jednom razdoblju devet mjeseci nismo dobili plaću. Preživjeli smo jer smo živjeli u kampu. Mislim da u Hrvatskoj nema takvog kampa, ondje si imao sve, i hranu i smještaj. Za kavu uvijek nekako iskopaš, ali bilo je baš teško.

Kad se postrožio zakon i uključio se sindikat, plaće nisu smjele kasniti više od tri mjeseca, pa nas je Medić držao na dvije-tri plaće duga. Medić mi je svaki dan govorio da idem tu, idem tamo, a na kraju nisam prodan. Psihički je to jako teško. Pomiriš se s tim, ideš dalje i moraš se ponovno dokazivati.

Onda je došla i ozljeda.

Na zimskim pripremama, u zadnjoj sekundi treninga, nagazio me Bernardo Matić. Čepom me pogodio i rasjekao mi tetivu, a baš je bilo priče o odlasku u Poljsku. Trebalo mi je dva i pol mjeseca da se vratim, ali na kraju sam opet zabio deset golova i imao par asistencija.

Medić je poslije Kopića sam sjeo na klupu. Kakav je bio kao trener?

Dok je bio Kopić, Medić je učio uz njega. Kad je ta bajna sezona završila, preuzeo je konce i pokušao kopirati Kopićeve principe. Imao je diktatorski nastup, bilo je kao u vojsci, nitko nije smio iskakati. U jednu ruku smiješno, u drugu si opet nešto naučio. Ali to ne može funkcionirati na duge staze i na kraju smo ispali iz lige.

Danas je golman Barcelone i jedinica Vatrenih, a vi ste s Dominikom Livakovićem dijelili svlačionicu na njegovim počecima, kad je došao u Zagreb. Jeste li već tada vidjeli što će postati?

Vidjelo se odmah. Kad sam došao u Zagreb, mislim da je imao 17 godina. Na treninzima vidiš kako brani i kakve reflekse ima. Dečko odličan, samo tih i skroman, ne čuješ ga i ne leti za velikim stvarima. Flegma, to je najbolja riječ. Ništa me ne čudi u njegovoj karijeri. Čujemo se i danas, čestitam mu kad brani za reprezentaciju i za klub.

Ipak je 2016. došlo vrijeme za rastanak sa Zagrebom. Interesa je bilo puno, što ne čudi s obzirom na igre koje ste prikazivali. Osim Osijeka, koji je postao sljedeća stanica, u igri su bili Hajduk i Rijeka?

Osijek me zvao još u travnju. Bili su najkonkretniji i par puta sam se našao s njihovim ljudima. Medić me zadnja tri kola nije stavljao jer će me, kao, prodati. Onda su se javili Hajduk i Rijeka, gdje je tada bio Kek. Ali s Osijekom sam već bio stisnuo ruku. Uzeo sam si deset dana da razmislim i na kraju je presudila dana riječ. Prelomio sam za Osijek i ne žalim zbog toga.

Kakav je bio Osijek kad ste došli?

Mađari su klub kupili pola godine prije i odmah su bile velike najave. Vratio se Borna Barišić, došao je Muzafer Ejupi kao najbolji napadač lige. Nakon toliko godina borbe za opstanak, jada i bijede, napokon se nešto htjelo napraviti. U tri godine svaki smo put igrali Europu, s puno manje novca nego što imaju danas.

Zbog svog pristupa svugdje ste bili miljenik navijača, a u Osijeku vas je Kohorta brzo uzela za ljubimca.

Uvijek sam imao dobar odnos s navijačima i bilo mi je stvarno lijepo, ne mogu reći ništa loše. Svi su me voljeli i poštivali i nemam ni jednu ružnu riječ. Imao sam puno prijatelja u Osijeku, a jako puno ih imam i danas.

Suigrač Petar Bočkaj u to se vrijeme autom zabio u benzinsku postaju. Kakav je bio u svlačionici?

Pero je super dečko, odličan igrač i veliki profesionalac, samo ima tih svojih dječjih i mladenačkih mušica. Došao je mlad u velik klub i imao tu jednu "avanturu" s benzinskom, mislim noć prije utakmice s Dinamom. Bio je na koncertu Saše Matića u Gradskom vrtu, koji je trajao do ponoći.

Odmah je suspendiran, a u svlačionici se samo svima ispričao i nije bilo puno priče o tome kako se zabio u benzinsku. Prosto, bio je nestašan. Dobro se to završilo, Bogu hvala, ali moglo je puno gore.

Meni je to nepojmljivo. Treniraš cijeli tjedan za utakmicu i da onda dan prije izađeš van, to ne razumijem. Poslije utakmice je druga priča. Imao sam sreću da sam bio u klubovima s dobrom klapom, gdje nitko nije išao kući nego svi zajedno na piće. Dobra klapa nosi i 20 posto rezultata.

Europske utakmice s Osijekom posebno se pamte. U slavnoj 2017. pao je PSV, dvaput po 1:0, a onda je u doigravanju za skupinu Europske lige došla Austria iz Beča. U uzvratu u St. Pöltenu zabili ste za 1:0, ali i promašili zicer. Da je ušao, Osijek bi izborio skupinu.

Kao da živiš u snovima, kad pogledaš koji su to stadioni, klubovi i igrači. U Gradskom vrtu bilo je možda 20 tisuća ljudi, krcat stadion. Pero zabija slobodnjak protiv PSV-a, sve grmi, Malenica brani čuda. To se pamti cijeli život.

Protiv Austrije smo, realno, u obje utakmice bili puno bolji. Kod kuće izgubiš 2:1, imaš koliko prilika, promašen penal. U Beču zabijem gol, a poslije imam još jednu priliku za prolaz. Spustim je samo dolje i promaši za milimetre. Bude ti žao jer bi to značilo jako puno za Osijek. Opet, zabio si na velikoj utakmici, pa si u isto vrijeme i sretan.

Najtužniji životni događaj je onaj koji nažalost svi pamte. U subotu, 24. ožujka 2018., na početku dvoboja Marsonije i Slavonije Požega u Slavonskom Brodu, srušio se vaš brat Bruno i preminuo s 25 godina. Gdje ste vi bili kad se to dogodilo i kako ste saznali?

Bili smo s Osijekom na pripremama u Velikoj. Ujutro smo odigrali prijateljsku utakmicu s Tuzla Cityjem, a onda smo imali ručak u hotelu. Do mene je sjedio Muzafer Ejupi. Nazvala ga je moja supruga Marinela i on mi je rekao što se događa.

Samo sam se digao i odmah počeo zvati, šogora, sestru, prijatelje. Prijatelj Zoran Senj doletio je gore i sjeli smo u auto. Do Broda inače treba dobrih sat vremena, a mi smo ondje bili već za pola sata.

Što ste zatekli u Brodu?

Utrčao sam na igralište, ali rekli su mi da je već kasno. Trener Robert Špehar bio je najuporniji u pokušajima da ga oživi. U jednom trenutku su ga čak vratili, imao je puls, ali nije išlo. Moj šogor Mario Rezo, suprug moje sestre, bio je ondje i sve je vidio, jer se dogodilo pred njegovim golom. Odmah je skočio u pomoć. Teško je to, ne dao Bog nikome, ali to je život.

Godinu i pol ranije ostali ste bez oca. Kako ste se nosili s Bruninom smrću?

Svašta ti prođe kroz glavu. Nakon onoga što sam vidio u Brodu, u jednom trenutku htio sam odustati od svega, i od nogometa. Trebaš se nakon takvih scena vratiti na teren i igrati. Vidio sam ga kako leži, a nisam mu mogao pomoći, ništa nisam mogao.

Kakva je bila komemoracija?

Užasno teška. Govorio je i Špehar, ali najteže je bilo kad je govor držao Josip Zeba. Govorio je u ime svih nas, cijele skupine prijatelja koji smo zajedno odrasli s Brunom. Ne znam kako je sve to uspio izgovoriti, svaka mu čast. Jako emotivno i jako teško.

Sigurno nije bilo lako donijeti odluku o povratku, kako ste se vratili na teren?

Uzeo sam si neko vrijeme. Zekić mi je rekao da uzmem koliko god mi treba, klub je bio maksimalno korektan. Prošao sam kroz to uz vjeru i Boga i nakon dva-tri tjedna vratio sam se na trening. Što si duže u toj tuzi, teže ti je. Kad odeš na trening, ne možeš maknuti misli, ali malo se makneš. Molitva, crkva, misa, na to sam se oslonio i to mi je puno pomoglo za dalje.

Što se nakon toga promijenilo među prijateljima?

Bili smo klapa i prije, ali tada smo postali kao braća. I danas imamo grupu u kojoj se čujemo i dopisujemo. Odlučili smo za njega igrati turnire u Požegi, jer znamo kako je to volio i kako je čekao taj mali nogomet. Već od početka ljeta krenuo bi okupljati ekipu i pričati o turniru. Za njega igramo i igrat ćemo dok nas noge služe.

U srpnju 2019. iz Osijeka ste otišli u Sheriff iz Tiraspola, najuspješniji klub u Moldaviji. Kako se to dogodilo?

Sheriff me zvao još dok sam bio u Zagrebu, ali to sam odbio. Pitao sam se gdje je to i što je to. Poslije Osijeka opet se javio Stipe Lapić, menadžer koji je radio s njima. Rekli su: “Odbio si nas dok si bio u Zagrebu, ali i dalje te želimo.” Igrali su pretkola Europe pa je sve išlo brzo. Za pet dana bio sam u Moldaviji.

Odlazak u Sheriff bio je velika promjena u životu. Kakav je bio prvi dojam?

Sletio sam u Kišinjev, dočekao me Lapić i krenuli smo autom prema Tiraspolu. Prolaziš kroz krajeve gdje izgleda kao da je rat bio jučer, ceste kao da su tenkovi prošli. Užas. Okrenuo sam se prema Lapiću u autu i rekao: “Što je ovo? Ja idem kući.”

Onda se vozite sat vremena do granice s Pridnjestrovljem i kad uđeš u Tiraspol, sve je novo, drugi grad, drugi svijet. Kad sam vidio kamp, bio je to Real Madrid. Odmah mi je bilo lakše, a nakon mjesec dana bilo mi je super.

Ondje su bili Mikulić, golman iz Osijeka, i Antun Palić, a poslije su došli Lukić i Mioč. Bilo nas je sedam-osam s Balkana, cijela kolonija. Odnosi s domaćima bili su dobri, ali kad su loši rezultati, uvijek su krivi Balkanci.

Kakva je bila sezona?

Osvojili smo prvenstvo i kup, ali u Europi smo podbacili za ekipu kakvu smo imali. Ispali smo od Saburtala iz Tbilisija. Doma smo izgubili, a tamo pobijedili 1:0 i bili bolji. Predsjednik je poludio. Njega nikad ne vidiš, ali sutra može otjerati njih deset. Iduće godine ispali smo od Qarabaga, a oni su realno bili bolji.

Uz svo privikavanje na novu sredinu i način života, u proljeće 2020. došla je i korona. Kako je bilo to proživjeti daleko od kuće, u Moldaviji?

Užasno. Bili smo na pripremama u Turskoj i imali četiri dana slobodno, svi su kupili karte da odu kući. Onda je javljeno koliko je zaraženih u Moldaviji, karte su propale, a predsjednik je rekao da svi idu u kamp i nitko nikamo. Sve su zatvorili, na ulici su se smjela družiti samo po dvojica. Četiri-pet mjeseci bili smo zatvoreni, trenirali smo po petorica, a nitko ne zna kad počinje prvenstvo.

Je li supruga Marinela tada bila s vama?

Sva sreća da je bila. Dobiješ turističku vizu na tri mjeseca, pa je jednom ulazila s moldavske strane, drugi put s ukrajinske, da može biti šest mjeseci u komadu. Da nije bila sa mnom, ne znam što bi bilo. Psihički je bilo jako teško. S Marinelom sam 20 i pol godina, od toga devet i pol u braku.

Kako je završila priča u Moldaviji?

Nakon što smo ispali od Qarabaga, gazda je poludio i htio je sve otjerati. Onda smo kod kuće dobili Petrocub, rivala koji im je najvažniji, a ja sam zabio dva gola. Odjednom se sve okrenulo i rekli su mi da potpisujem novi ugovor. Razmak je bio deset dana. Tako tamo ide, gazda se olako okreće.

Onda se mjesec dana ništa nije događalo, a Zekić je dobio otkaz. Ugovor mi je trajao do 1. prosinca, a oni su i dalje govorili da pričekam jer je gazda ljut. Nakon korone i svega toga nakupilo se, bilo mi je dosta. Nazvao sam Lapića i rekao mu: “Raskidamo ugovor, ja idem kući.”

Što je bilo poslije?

Bio sam prazan. Pregovarao sam sa Zrinjskim, gdje je bio Jakirović, ali oni su ispali u Europi i počeli smanjivati momčad. Bila je i ponuda iz Australije, ali kud ću ja tamo, nisam htio ići tako daleko. Bilo je nešto i iz Rumunjske, isto nisam htio.

Mislio sam da ću pričekati još malo, a onda su prošli mjeseci. Treniram, čekam, a ništa. U prosincu sam birao između Rumunjske i Varaždina. Realno, kockao sam se, mogao sam otići odmah poslije Sheriffa.

Za današnje prilike prilično neobično, ali nikada niste imali menadžera?

Nisam. Puno ljudi sam znao i sve je bilo na prijateljskoj bazi, s Darkom Čordašem i Mirom Bićanićem, i slušao sam njihove savjete. Ali kad imaš nekoga tko ide na sto mjesta i pregovara i s Medićem, bilo bi drukčije, vjerojatno bi karijera imala drugi tok.

U veljači 2021. potpisali ste za Varaždin, koji se, za razliku od današnjeg, borio za ostanak u HNL-u. Kako je bilo na sjeveru Hrvatske?

Momčad su tada vodili Zoran Kastel i Dario Jertec. Došao sam u ponedjeljak, a već u prvoj utakmici ušao sam i zabio za 2:1. Nije moglo bolje. U drugoj ili trećoj utakmici puknuo mi je aduktor. Prognoza je bila najmanje tri mjeseca, a ja sam za tri tjedna opet trenirao.

Od 16 utakmica odigrao sam osam. Odlučujuća za ispadanje bila je utakmica sa Slaven Belupom. Izgubili smo 1:0, a poništili su nam gol nakon VAR-a i ispali smo iz lige. Bilo je to još jedno ispadanje u mojoj karijeri, ali tako je to kad krene nizbrdo.

Nakon toga došla je zanimljiva ponuda iz Indije, no nije se realizirala. Koji su bili razlozi?

Imao sam ponudu iz Bengala. Šest mjeseci igra se u balonu, a trebao sam putovati 25. rujna. Spremao sam se, onda sam tri dana bio bolestan i otišao na infuziju. Snimili su mi EKG i rekli da nešto ne valja. Iz Požege su me poslali kardiologu, pa u Zagreb. Sumnjali su na kardiomiopatiju, nešto sa srčanim mišićem.

Napravio sam sve moguće pretrage i sve je bilo dobro, ali njima to nije bilo dosta. Zabranili su mi tri mjeseca treninga, da vide hoće li se stanje popraviti. Normalno je 55 do 70, a kod mene su mjerili 47 do 49. Mislim da su zbog Brune išli na sve moguće pretrage. Izgubio sam godinu i četiri mjeseca, a dio liječnika rekao mi je da nije pametno da se i dalje bavim nogometom.

Jeste li se bojali?

Imaš neki strah, ali osjećao sam se dobro, ostaviš se u Božje ruke. Bez nogometa bih poludio, žena to zna. Tri mjeseca bez treninga bila su katastrofa. Kad je završila zadnja pretraga, rekao sam svojima da nastavljam igrati pa ću vidjeti. Direktor Posušja znao je za pretrage i pričekao me. Nisam uspio zimi, pa su me zvali na ljeto. Fizički sam se brzo vratio.

Sljedeća postaja bila je bosanska Premijer liga i Posušje, gdje ste praktično bili kod kuće?

Grude su 20 kilometara od Posušja i svako ljeto smo išli dolje. Bile su mi to tri jako lijepe godine. Život je lagan, opušten, bez stresa, sve se stigne. Klub raste, uvijek je u vrhu, a ljudi baš vole nogomet. Posušje nema veliku navijačku skupinu, ali na utakmicu dođe tri do pet tisuća ljudi. Kad smo otvarali reflektore, na derbiju je bilo šest tisuća, a Posušje ima osam tisuća stanovnika.

Znamo da u BiH postoje brojna rivalstva koja dovode publiku na stadione. Kakva je generalno atmosfera i kako biste usporedili kvalitetu lige s HNL-om?

Hercegovina ima taj južnjački temperament. Ali kad dođeš na Grbavicu, to ne znam s čim bih usporedio. Kad Manijaci zapjevaju, ježiš se već u tunelu, pjeva cijeli stadion. Rekao bih škotska liga, stvarno lijep doživljaj.

Ultrasi Zrinjskog isto su jaki, pjevaju cijelu utakmicu, imaju svoje pjesme i lijepo ih je slušati. Tu su i Robijaši Čelika. U Hrvatskoj takve skupine imaju samo najveći klubovi, a dolje gotovo svaki veći klub ima svoju skupinu koja nosi stadion.

Što se kvalitete tiče, rezultati Zrinjskog i Borca u Europi pokazuju gdje je ta liga. Možda je Bosna jača u duelima, a tehnički i brzinom još nije na razini HNL-a. Ali mislim da je HNL malo u padu i da će ih Bosna vrlo brzo stići.

Jedino što bih promijenio u korijenu je suđenje, posebno kad igraš u Banjoj Luci. Prve godine nisam mogao vjerovati, toliko je bilo očito, s VAR-om, s linijama. Mijenja se to iz godine u godinu, ali još ima takvih utakmica. U jednu ruku smiješno, a u drugu frustrirajuće.

Spomenuli ste suđenje kao bolnu točku. Možete li nam reći neki konkretan primjer?

Igrali smo s Borcem u Novom Gradu, jer su u Banjoj Luci radili travnjak pa im je to bio zamjenski teren. Kradu nas cijelu utakmicu, ali mi izdržimo i nakon 90 minuta je 0:0. Onda je izbijena duga lopta, ja s centra pobjegnem dvojici stopera, uđem u šesnaesterac i zabijem.

Dok sam bježao stoperima, pomoćni sudac govorio je glavnom u slušalicu: “Samo da ga ne zabije, samo da ga ne zabije.” Zabio sam, a onda je krenulo kidanje do kraja. Penal u 93. minuti za 1:1, sudac produži još pet minuta, ugurali su i drugi i izgubimo 2:1. Cirkus.

U srpnju 2025. vratili ste se u Slavoniju i potpisali za Cibaliju. Kako se to dogodilo?

Mjesec dana sam pregovarao s Posušjem oko ostanka i na kraju sam se vratio kući. Onda me zvao Tomislav Čuljak, rekao da imaju ambicije, a za pola sata smo se dogovorili. Pogledao sam imena, napravili su dobru ekipu. Sutradan sam bio u Vinkovcima i sjajno su me dočekali.

Cibalia je kultni klub, klub koji zaista ima brojne navijače. To se najbolje vidi na stadionu, ali i po gradu, kad djeca nose klupske dresove.

S obzirom na sve loše rezultate od 2018., kad su ispali, nevjerojatno je koliko ljudi drže do kluba. Navijači su sami ličili svlačionice. Gdje god dođeš, svi pitaju kad ćete u prvu ligu. Kao da HNL nije zanimljiv bez Cibalije.

Najbolja potvrda bila je osmina finala Kupa krajem listopada 2025. Pred 5230 gledatelja 120 minuta ste se držali protiv Hajduka, koji je prošao tek na penale.

Mislim da sam nakon te utakmice izjavio koliko Cibalia fali prvoj ligi. Torcida je došla, ali ja nisam čuo nikoga osim naših Ultrasa. Veličanstveno. Odigrali smo s njima ravnopravno i ispali na penale, gdje je lutrija. Nadam se da će biti nove šanse.

A djeca na utakmicama?

Klub je pokrenuo suradnju s vrtićima, djeca dođu na utakmicu i izlaze s nama. Prilijepe se uz ogradu u dresovima, deru se, viču. Jedan mali došao je u crnoj majici, a ja imam crni marker. Rekao sam mu da mu se jedino mogu potpisati na pupak. Bio je tužan i pitao mamu zašto mu je obukla crnu majicu. Djeca su čudo.

Godinama se o Cibaliji govori kroz financijske probleme. Kako je sada?

Ovdje sam drugu godinu i koliko čujem priče od ranije, sad je drukčije. Plaća ne kasni ni tri dana, isplaćuje se u roku. Klub se diže organizacijski i marketinški i mislim da Cibalia sigurno ide prema prvoj ligi.

Prošle sezone Cibalia je bila u utrci za HNL, a onda ste saznali da klub nije ni uložio žalbu na odbijenu licencu za SuperSport HNL. Kako je to izgledalo u svlačionici?

Bio je to jako loš osjećaj za sve nas, a posebno za trenera. Spremao nas je za možda najvažniju utakmicu sezone, protiv Dugopolja, i naravno da su mu se srušili svi planovi. Nakon toga je jako teško motivirati momčad. Siguran sam da bi sezona završila drukčije da se to nije dogodilo. Nadam se da će ove sezone biti bolje.

Tko su uz Cibaliju glavni kandidati za plasman u HNL, s obzirom na terene i famozne licence?

Realno, uz nas to mogu još Segesta i Karlovac. Koliko znam, Segesta je htjela prijaviti stadion u Gorici, ali ne može jer na njemu već igraju dva kluba. Liga je izjednačena i ne možeš unaprijed računati ni da ćeš dobiti zadnje na tablici. Do zime su još tri kola, sve je u tri-četiri boda.

Ostajete li u Vinkovcima dok se to ne dogodi?

Zimi ćemo malo posložiti momčad, trebaju nam još dva-tri igrača za širinu, a nadam se da ćemo gore već ove godine. S Čuljkom sam se dogovorio: ne idemo iz kluba ni on ni ja dok ne vratimo Cibaliju u HNL.

Uz vas u Cibaliji raste 16-godišnji Luka Bartolović, sin legende Cibalije Mladena Bartolovića, koji je preminuo u siječnju. U rujnu ga je kupila Lokomotiva, a do kraja polusezone ostaje u Vinkovcima. Kakav je?

Skroman i ponizan dečko koji radi dobro. Sa 16 godina već pokazuje da će od njega nešto biti. Odigra tri-četiri utakmice jako dobro i radi razliku. Danas se djecu previše opterećuje, a on samo treba raditi, i radi, sluša. Uvjeren sam da ga čeka lijepa karijera.

Kad mu je umro otac, vidjelo se da je psihički spreman za velike stvari. Volio bih da ostane kod nas još polusezonu jer bi mu više značilo da igra nego da ondje trenira. Mislim da za godinu dana igra HNL.

Zvonimir Boban, bivši kapetan reprezentacije, vaš je daljnji rođak?

U četvrtom koljenu. Zvonu sam vidio dva puta i nismo bili u kontaktu. Znam se s njegovim tatom Marinkom, i danas se čujemo. Bili smo zajedno na ručku i na kavi u Zagrebu. Zvone je dugo godina živio vani, pa nismo imali prilike.

Najbolji igrač s kojim ste igrali i najteži protivnik?

Uh, teško pitanje, bilo ih je puno. Ipak, Valentino Stepčić, s kojim sam igrao u Zagrebu. Najviše golova zabio sam iz njegovih dodavanja. Od protivnika, Matej Mitrović dok je bio u Rijeci. Od svih stopera protiv kojih sam igrao, s njim mi je bilo najteže.

Najbolji trener i najveća nepravda u karijeri?

Valentin Barišić iz Vinogradara, profesor, doktor nogometa, stvarno dobar čovjek i jako dobar trener. A najveća nepravda je to što me Medić nije prodao. Mislim, što drugo reći, nakon svega o čemu smo pričali.

Najbolja utakmica, najveći žal i najsmješnija anegdota iz svlačionice?

Najbolja utakmica je Austria u St. Pöltenu, a najviše žalim što nisam došao do reprezentacije, što nisam to okusio. Anegdota je bilo puno, to bih vam morao pokazati na videu. Mile Škorić glumi boksača, Pero mu je trener i maže ga Deep Heatom po očima.

Za kraj, Samsona. Sa šest naslova najuspješnija ste momčad Božićnog malonogometnog turnira u Požegi, koji je počeo kao “Slobodna Zlatna dolina” i ove se zime igra 35. put. Kako je sve počelo?

Krenuli smo kao Pizza bar Aureus i prvi put smo osvojili turnir 2012. Poslije smo bili Caffe bar Samson, a sad smo Samsona. Već u lipnju i srpnju krenu poruke u grupi: tko igra, koga ćemo dovesti. Svi smo raštrkani, netko je vani, netko u Zagrebu, i rijetko se vidimo do prosinca. Kad se skupimo, sve je smijanje, prepričavanje i čekanje da turnir krene.

Bruno je s vama godinama osvajao turnir, a od njegove smrti igrate u majicama s njegovim likom i njegovom osmicom na leđima. Na komemoraciji ste mu obećali da ćete igrati za njega.

Josip je na komemoraciji, u ime cijele naše ekipe, poručio da ćemo i dalje igrati za Brunu. To je bio naš dogovor i toga se držimo do danas, svake godine kad krene turnir. Posebno je to emotivno za sve nas.

Kad smo prvi put nakon njegove smrti osvojili turnir, otišli smo s peharom na njegov grob. Bilo je jako emotivno i teško, bilo je suza, ali i puno sreće što smo uspjeli. Nakon četvrtog ili petog naslova bilo je priče hoćemo li dalje. Na kraju smo rekli: igramo dok idu noge.

Najboljem igraču turnira dodjeljuje se trofej “Bruno Boban”, koji ste osvojili 2023., a Grad Požega prošle je godine nagradio Samsonu za humanost. Sav novac koji osvojite dajete u humanitarne svrhe.

Dosad je to negdje oko 20.000 eura. Ideju su imali Nikola, Josip i Tomo i svi smo pristali. Svi nešto radimo i imamo od čega živjeti. Ne igramo zbog novca nego zbog Brune, a novac želimo dati onome kome je u tom trenutku najpotrebniji. Tako ćemo i nastaviti.

Što taj turnir, po mnogima najbolji istočno od Kutije šibica znači Požegi?

Čuje se za njega i u okolnim mjestima, zna se da je jak turnir. Naša dvorana je posebna, ima neku svoju priču i ugođaj. Kad krenu osmina finala i četvrtfinala, puna je. Dao Bog da turnir živi, da bude još više ekipa i da bude još jači, novi je pred vratima, veselimo se konkurenciji.

Komentari

Ostavite komentar

0 / 2000

Učitavanje komentara…

Povezane vijesti

Prognoza · Požega

Petakslaba kiša6° / 15°
Subotavedro5° / 14°
Nedjeljaoblačno3° / 11°

Događanja

Nema najavljenih događaja.

Anketa

Jeste li zadovoljni ponuđenim rješenjem rekonstrukcije Trga Svetog Trojstva?