Odlikovani Anton Kikaš ugostio najbliže prijatelje među kojima je bio i Požežanin Zdravko Ronko /FOTO/

Anton Kikaš ugledni poduzetnik iz Kanade, ikona hrvatske dijaspore u kolovozu 1991. godine pokušao je zrakoplovom preko Ljubljane dopremiti u Republiku Hrvatsku 18 tona oružja potrebnog za obranu od agresora. Dva MIG-a Jugoslavenske narodne armije pod prijetnjom obaranja prisilila su zrakoplov da sleti na aerodrom Pleso u Zagrebu. Kikaš je zarobljen, premlaćen i prebačen u Vojni zatvor u Beograd gdje je nastavljena tortura tri naredna mjeseca.

Kako su u to vrijeme specijalci iz Lučkog kod Karlovca zarobili veću skupinu vojnika i visokih oficira JNA među kojima i generala Milana Aksentijevića, vrlo brzo razmijenjen je za Kikaša koji 25.studenog 1991. godine tj. na blagdan Svete Kate izlazi iz zarobljeništva, a da bi ga na isti taj dan ali 2021. godine  Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, nakon što se 30 godina čekalo da se Hrvatska oduži Kikašu, odlikovao Redom Kneza Domagoja s ogrlicom za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu. 

Drugog dana, tj. 26.studenog ove godine Anton (Toni)  za svoju obitelj i najbliže prijatelje priredio je svečanu večeru u hotelu Esplanada u Zagrebu gdje kako kaže po trideseti put slavi i taj svoj drugi rođendan. 

Od članova obitelji bili su mu sin, dvije sestre i nećaci, te gosti Zvonimir Šeparović, Tomislav Marčinko i Dražen Žanko sa suprugama, biskup Juraj Jezerinac, prorektorica Zagrebačkog sveučilišta i rektorica Vojnog sveučilišta Ivana Ćuković Bagić, predsjednik HVIDR –e Mladen Pavković , glasnogovornik Predsjednika RH Nikola Jelić, režiser Jakov Sedlar, voditelj Zdravko Vladanović, general Ljubo Česić Rojs, specijalac iz Lučkog Vlado Marić, Ivan Anić  u ime Davora  Šukera, Požežanin Zdravko Ronko,  Karlovačka straža, te Zlatni dukati. 

Anton Kikaš bio je ugledni kanadski građevinski  poduzetnik, ali i pjesnik, vrlo aktivan u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici. Rođen je 1941. u hercegovačkom selu Bijakovići, djetinjstvo i mladost proveo je u Kaknju, pa u Sarajevu, a u Zagrebu je diplomirao na Geodetskom fakultetu. Potkraj šezdesetih odlazi u Kanadu gdje s vremenom ozbiljno razvija biznis. Poslove nije imao samo u novoj domovini. Radio je u Maroku, u Trinidadu, projektirao cestu u svetište Meka u Saudijskoj Arabiji, Los Angelesu i drugdje, a sredinom prošlog desetljeća uključio se i u medijski biznis. Bio je uključen u aktivnosti hrvatske iseljeničke zajednice. Tako je 1987. godine osnovao Katedru za hrvatski jezik i književnost na sveučilištu Waterloo, a hrvatske iseljenike je organizirao i na druge načine. Pisao je pjesme za Mladena Grdovića,  Đuku Čaića, Tomislava Ivčića, Krunoslava Cigoja, Veru Svobodu i dr.