Zbogom kaptolačkoj vodenici: Srušen Tomićev mlin, svjedok industrijske povijesti

Središte općine Kaptol ovih dana poprima nove vizure, no cijena modernizacije za mnoge je mještane emotivna. Rušenjem starog Tomićevog mlina, simbola lokalnog poduzetništva i nekadašnjeg središta društvenog života, nepovratno je nestao još jedan artefakt industrijske baštine ovog kraja.Na mjestu gdje je desetljećima odzvanjalo klepetanje mlinskog kola, danas se nalaze tek hrpa materijala. Na postojanje vodenice podsjećaju još samo osamljeno mlinsko kamenje i zahrđali metalni zupčanici koji će, prema svemu sudeći, svoju povijesnu ulogu završiti kao sekundarna sirovina na otpadu.Povijest ovog zdanja seže u daleku 1920. godinu. Izgradio ga je poznati kaptolački poduzetnik Josip Tomić (1882.–1938.), odabravši za ono vrijeme specifičan pogon, vodenicu s kolesom, a ne s tada češćim kašikama. U zlatno doba Kaptola, kada je u mjestu radilo nekoliko mlinova, Tomićev se isticao po svom položaju u samom središtu naselja i neumornom radu.❞Mlin je s mlinskim kamenjem mljeo sporo, pa je u pogonu bio 24 sata dnevno. Sjećam se kako su dolazili mještani iz okolnih sela, a prostorom se širio prepoznatljiv miris svježe mljevenog kukuruza❞, sjetno priziva uspomene Krunoslav Matešić, Josipov unuk. Mlin je odolijevao vremenu sve do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća. Presudila mu je pojava električnih mlinova čekićara koji su postali standard u domaćinstvima, ali i konkurencija velikih industrijskih mlinova koji su mogli razdvajati fino brašno.Nisu pomogli ni pokušaji modernizacije. Tomislav Tomić – Julijus, također Josipov unuk, koji je u mlinu radio kao mladić, sjeća se pokušaja spašavanja pogona ugradnjom sauger plinskog motora 1960. godine. Pamti i naporan posao „klepanja“ mlinskog kamena, kao i kratku epizodu kada je mlin, zahvaljujući generatoru, proizvodio struju za rasvjetu obiteljske kuće Tomić. Ipak, zbog nestabilnog napona i ljetnih suša koje bi smanjile protok vode, ti su pokušaji bili kratkog vijeka.Rušenjem Tomićevog mlina, Kaptol nije izgubio samo zgradu, već i dio svog identiteta. Iako su zupčanici stali, u sjećanjima starijih mještana i dalje će odzvanjati huka mlinskog kola i miris kukuruznog brašna koji je nekada bio sinonim za napredak ovog slavonskog mjesta.