/FOTOGALERIJA/ Devet blidinjskih hajduka s Čvrsnice: Bez signala, ali s punim srcem

Tri dana bez interneta, tri dana zajedništva i tri dana provedena u okružju netaknute prirode. Ukratko, ovako je izgledao pohod neustrašive devetorke – Pegazovih devet blidinjskih hajduka.

Dana 25. rujna, vođeni onom starom „Po jutru se dan poznaje“, započeli smo ovu ekspediciju jutarnjom misom kod požeških franjevaca i posebnim hodočasničkim blagoslovom koji nam je udijelio župnik fra Stjepan. Nakon toga zaputili smo se u naš „dom na kotačima“ – Pegazov kombi. U ova tri dana on je bio taj koji je čuo na desetke viceva, prešao stotine kilometara i stvarao prve ljubavi te je, jednostavno, postao članom ove naše družine. Čak i u trenucima kada nam je put bio popriječen, Božja providnost je bila veća, a plemenitost gospodina Miodraga neizostavna. Naime, on nas je spasio od vječnog čekanja u gužvi zbog prometne nesreće u kanjonu rijeke Vrbas. Tako smo, neplanski, prošli jednom od najvećih visoravni u Bosni i Hercegovini – Manjačom i putem rijeke Krupe došli do Kupresa, gdje smo posjetili crkvu Svete obitelji. Nakon toga noge smo protegnuli u Tomislavgradu, gdje smo obavili kupovinu i za tren oka stigli na Blidinje. Tamo nas je, osim jezera i prekrasnog pogleda na Čvrsnicu i Vran planinu, dočekao i gospodin Tomo, domar Planinarskog doma Orlova stina. Zajedničkim snagama pripremili smo večeru te smo punih trbuha i nasmijanih usta utonuli u san.

Sutradan su nas u Orlovoj stini dočekali i pripadnici HPD-a “Bršljan” iz Osijeka koji su imali isti cilj kao i mi – osvojiti Hajdučka vrata. ŠPD “Pegaz” i HPD “Bršljan” kreću! Tog dana bilo je hladno i magla se spustila na ove visinske krajeve, no to nas nije spriječilo. Korak po korak, desetica po desetica, metar po metar i stigli smo do tih veličanstvenih 2000 mnv – Hajdučkih vrata. Ona magla koja nas je putem pratila, sada je nestala, a onaj znoj koji je ostao ispod jakne, sad se isplatio. Na povratku s planine posjetili smo Planinarski dom Vilinac, gdje nas je dočekao veliki čovjek, ali s još većim srcem – Sabahudin. Ponudio nam je pravi planinski čaj koji nas je držao skroz do podnožja Čvrsnice, gdje smo se pozdravili s planinom i nastavili put Orlovih stina. Nakon zaslužene večere, umorni od puta, ali ispunjeni uspomenama, usnuli smo i drugi san.

Jutro posljednjeg dana bilo je radosno. Bili smo posloženi kao mravi, uostalom, funkcionirali smo kao jedno. Netko je pripremao doručak, netko spremao sobe, a netko je još uvijek spavao. Nakon što smo Orlove stine vratili u prvobitno stanje, uputili smo se k crkvi svetog Ilije kako bismo zahvalili Bogu za sve što smo doživjeli u ova tri dana. Tamo nas je dočekao fra Josip Vlašić koji nam je uputio ohrabrujuće riječi o životu koji je pred nama.

Iako smo svu hranu pojeli, svu vodu popili i svu odjeću iznosili, naši ruksaci na povratku nisu bili prazni. U njima će zauvijek ostati ona hrpa uspomena, onaj žar planine i ona ljubav zajedništva.

Tekst i foto: prof. Miroslav Paulić