Gojzerice na Prokletijama: “Na beskrajnim snježnim plohama izgledali smo kao mravi, bio nam je to najteži, najposebniji i najopakiji uspon do sada” (FOTO/VIDEO)

POŽEGA/PROKLETIJE – Kada sam svojim kolegama vodičima rekao da vodim 37 hrvatskih planinara na vrh Maja Jezerce iz pravca doline Valbone, rekli su mi da je to nemoguće ili da su u pitanju profesionalci. A onda ste se u hotelu pojavili vi. Tim nam je riječima težinu planinarske staze koju smo odlučili prehodati u samo jednom danu opisao naš planinarski vodič Arben – prepričavaju nam članovi HPD Gojzerica iz Požege koji su se upravo vratili iz Albanije s uspona na Maju Jezerce (2.694 m).

Maja Jezerce (Jezerski vrh) nalazi se u Albaniji, NP Prokletije u kojem je više od 40 vrhova visine iznad dvije tisuće metara. Planinari obično za uspon na Maju Jezerce biraju neke od lakših smjerova iz Crne Gore ili iz doline Theth. No, rijetki su oni poput požeških planinara koji su se odlučili popeti najtežom rutom, iz doline Valbone.

– Planove je već u startu poremetilo vrijeme. Nakon dobro proučene vremenske prognoze, prvog je dana odrađen kraći, pripremni izlet do sedla Qafa e Valbone (1.842 mnv).  Zbog najavljene kiše, Maju Jezerce odgađamo za naredni dan jer je uspon puno zahtjevniji i traje gotovo 15 sati pa se nismo usudili riskirati  – kažu nam planinari.
– Od prvog trenutka o surovoj, “prokletoj” planini govorili smo sa strahopoštovanjem, posebice jer smo bili svjesni da smo izabrali najteži put do ostvarenja našeg cilja. Nervozu pred uspon još je više pojačala kiša koja je padala tijekom noći. U tri sata spremni smo se našli u restoranu hotela. Neki pomalo razočarani, no većina ipak puna nade, čekali smo da kiša prestane padati. Umjesto u pola četiri, hotel napuštamo pola sata kasnije. No, u vremenskim okvirima smo jer Arben poslije priznaje da ne pamti ovako savjesnu grupu poput naše te je polazak namjerno najavio za ranije, očekujući da će planinari kasniti. No, ne i Požežani.

Kombijima nas preko kamenih gudura, vode i blata lokalni vozači prevoze do šest kilometara udaljenog Rragama. Kiša je stala, trebalo se još samo riješiti vlage i magle. U 4,40 krećemo s usponom. Pred nama je visinska razlika od 1.700 metara, nešto više od devet kilometara staze s nagibima do čak 70 posto.
Prvi dio je jednostavan, no nakon kišne noći, ubija nas vlaga. Okrjepa je već nakon sat vremena hoda, u planinskom baru “Simoni kafe”. Simoni je oličenje albanskog gostoprimstva, oba smo dana u dva navrata prolazili pored njegovog malog imanja u samom nacionalnom parku, a on se svakim našim dolaskom trudio ugostiti nas sve bolje i bolje iznoseći pred nas napitke, domaću pogaču i pečeni sir kačkavalj.
Drugi dio puta bio je prava patnja. Četveronoške smo se penjali po mokrom i hladnom kamenju i travi, savladavajući 70 postotni nagib do sedla. Jer, tamo je odmor. Nailazimo i na prvi snježni dio staze. Na čelu je Keli, lokalni vodič koji je desna ruka Arbenu. Negdje među nama je stalno i drugi lokalni vodič od kojeg smo cijelim putem uspjeli čuti svega nekoliko riječi “this way” ili “left”. Bez puno priče u svakom se trenutku našao baš tamo gdje nam je najviše trebao. Zovu ga the goat, mi smo ga nazvali Tihi.
Staza je s vremenom postala sve zahtjevnija i teža. Grupa od nas 27 koji smo toga jutra krenuli put vrha, polako se smanjila. Na završni dio staze odlazi nas 19, ostatak ekipe ostaje na stijeni s koje će narednih pet sati promatrati naš uspon do vrha. Arben još nekoliko puta ponavlja da je pred nama izuzetno težak završni dio. Vodiči su u ovakvim situacijama pola “posla”. Uz Arbena, Kelija i Tihog tu su i naši dečki Dražen, Mario, Zdravko i Papac.
Čekamo da se gusta magla podigne i bez puno priče, neki od nas s knedlom u grlu, nastavljamo dalje. Na beskrajno velikim snježnim plohama izgledamo kao mravi, krećemo se u koloni jedan iza drugoga, tempo dodatno usporava “nabijanje” stopa kako bi i oni iza nas imali “stepenice”. Koncentracija je na maksimumu jer ne smijemo si dozvoliti nijedan krivi korak.
I dogodio se baš taj krivi korak. Niz snježnu padinu otklizao je Darko. Najprije polako, a onda sve brže. Neki mu dovikuju što da napravi kako bi stao, oni manje hrabri ne smiju ni gledati kako brzinom munje na leđima klizi prema stijeni. A onda se u samo nekoliko sekundi niz padinu strčao vodič Keli. Drama je završena, sve je dobro prošlo, idemo dalje. Dobru atmosferu cijelim putem održava Arben, pun energije, zanimljivih priča i informacija. Orilo se Prokletijama: Highlanders! Vodič zlata vrijedan!
Za umor nitko i ne pita, nebitno je i vrijeme hodanja. Korak po korak, dolazimo do stijene, sajlama se penjemo kroz usjek u planini, malo odmaramo, sunčamo se poput guštera na stijenama, maštamo o ručku, hladnom pivu nakon silaska. Vrućinu s vremena na vrijeme ublažava vjetar. Mic po mic i na vrhu smo! Prema pričama drugih planinara među prvim Hrvatima smo (ako ne i prvi) koji su se u ovako velikoj grupi popeli na Maju Jezerce iz doline Valbone.
Kod križa na vrhu dočekala nas je ekipa planinara i to iz Hrvatske, iz Otočca. Došli su s lakše strane planine. Kažu gledali su nas kako se poput mravi krećemo snijegom, vidjeli su i Darka kad je “odletio”. Čestitaju nam. Fotkamo se, pjevamo, grlimo, vadimo zastave, našlo se i malo rakije, tek po gutljaj za svakoga jer treba se još vratiti živ i zdrav. Ponosni smo i to s pravom. Zauvijek će na vrhu ostati upisane prve Gojzerice na Maji Jezerce: Ivan Papac, Davorin Veir, Davor Martinčić, Darko Mance, Mihael Rukavina, braća Josip i Marko Perzel, Mario Jakobović, Dražen Jakoubek, Zdravko Matičević, Mario Florijančić, Marko Smolić, Ivan Lovrić, Kruno Budimir i tri žene Nina Horvat, Slađana Balog i Lidija Galić. Samo sto metara niže na stijeni su ostali čekati Krešo Nikolić i Darko Bizjak(onaj što je otklizao).

Upijamo svu ljepotu prirode i beskrajno plavog neba oko nas. Najteži, najposebniji, najopakiji uspon do sada. Ostavili smo trag i na ovoj planini….Highlanders!!!

Uspon na Maju Jezerce teško je opisati. Teško je dočarati raskoš ove surove planine, nebo čarobne plave boje, prizore koje ne može dočarati ni najbolja fotografija. Teško je opisati emocije koje smo ponijeli sa sobom iz “proklete” planine, iz zemlje u kojoj su ljudi srca velikog kao kuća. Teško je opisati zajedništvo i povjerenje među nama koji smo se našli u ovoj priči jer jedni bez drugih ne bismo uspjeli.  Uspon na Maju Jezerce stoga nije priča o osvajanju ili pobjedi, to je priča koju ćemo zauvijek nositi u sebi. Uspon na Maju Jezerce u potpunosti je potvrdio da nas planine doista čine boljim ljudima.

 

Flickr Album Gallery Powered By: Weblizar

 

0 Comment