Čuvari tradicije na bilu Požeške gore: Kod Franekića se vino još uvijek čuva u drvetu

Dok vinogradi u Seocima polako ustupaju mjesto šikarama, Ana i Ivan Franekić ne odustaju od naslijeđa svojih starih. Na predjelu Vid, 1400 čokota graševine i crnih sorti i dalje priča priču o ljubavi, trudu i običajima koji se ne zaboravljaju. Oni su tihi čuvari baštine, podsjećajući nas da se najljepše uspomene, baš kao i vino, najbolje čuvaju u krugu obitelji i podrumu punom povijesti.

Na pitomim obroncima Požeške gore, u naselju Seoce, nekada je gotovo svako dvorište mirisalo na mošt. Danas su ti prizori rijetkost, no u domu Ane i Ivana Franekića tradicija vinogradarstva još uvijek živi punim plućima. Ovaj bračni par jedan je od rijetkih koji nije dopustio da obiteljski vinograd utihne, čuvajući duh starog požeškog kraja u svakoj kapi svog vina.

Njihova vinogradarska priča duboko je ukorijenjena u prošlost. Vinograd na predjelu Vid, star gotovo stotinu godina, Ivan je naslijedio od roditelja. Prije petnaestak godina odlučili su ga obnoviti. Izvadio je stari a na njegovo mjesto posadio nove sadnice, pa danas uz graševinu uzgajaju i sorte cabernet sauvignona i merlota.

Iako su drvena kola, konje i masivne drvene prosjeće od 500 litara zamijenili traktori i praktičnije plastične posude, srž proizvodnje ostala je ista. Franekići vjeruju isključivo tradiciji: grožđe se melje i „rebra“ uz odvajanje peteljki te preša, a otaloženi mošt odlazi tamo gdje mu je oduvijek i bilo mjesto, u drvene bačve.

“Vino za naše potrebe, za obitelj i prijatelje, čuva se isključivo u drvetu. To mu daje onu pravu, domaću dušu”, ističu supružnici koji, unatoč godinama koje pritišću, većinu posla obavljaju sami, uz tek povremenu pomoć sezonskih radnika oko berbe.
Posebna se radost u dom Franekića uvlači sredinom ožujka. Dok se cijela Požeština priprema za proslavu istjerivanja Turaka, Ana i Ivan s ponosom obilježavaju Grgurevo.

Svakog 12. ožujka, njihov podrum uz obiteljsku kuću postaje središte druženja. Uz bogat slavonski stol, pjesmu i smijeh, rodbina i prijatelji kušaju plodove njihovog truda. Tada se toče najbolja graševina i merlot, a priče o nekadašnjim berbama i težini vinogradarskog života teku jednako lako kao i njihovo vino.