Čuvari slavonske duše: Obitelj Šimunović iz Štitnjaka u ormarima čuva blago staro stoljeće i pol

Dok se moderni svijet okreće digitalnoj budućnosti, Monika i Ivica Šimunović iz malog naselja Štitnjaka nedaleko Požege brižno čuvaju niti prošlosti. Njihovo bogatstvo ne mjeri se u srebru i zlatu, već u ručno tkanim nitima narodnih nošnji, šarenicama i ponjavama koje kroz pet generacija pričaju priču o slavonskom ponosu i tradiciji.

U njihovim ormarima je pravi mali muzeji. Monika i Ivica posjeduju neprocjenjivu zbirku narodnog blaga koja se u njihovim obiteljima brižno sakuplja i čuva više od 150 godina o čemu svjedoče i stare obiteljske fotografije.

Priča o Moniki i Ivici započela je poput najljepše narodne pjesme, kroz topot konjskih kopita i šuštanje uštirkane nošnje. Spojila ih je zajednička strast prema konjima na Uskrsni ponedjeljak prije desetak godina u Gunjavcima. Na tradicionalnom okupljanju konjogojaca, Monika je, odjevena kao gizdava mlada snaša u zaprezi Antuna Bella, odmah zapela za oko mladom konjaniku Ivici.

Ivica dolazi iz stare obitelji Šimunović iz Gunjavaca kod Nove Gradiške, koja trenutačno brine o čak 12 konja, lipicanera i hrvatskih punokrvnjaka, koje planiraju preseliti na imanje u Štitnjak. Monika je pak iz starosjedilačke obitelji Lončarević, a oboje su u brak unijeli ne samo ljubav jedno prema drugome, već i duboko poštovanje prema baštini.

Zbirka koju posjeduju oduzima dah. Tu su muške i ženske narodne nošnje, marame, šeširi, šubare, zidne kuharice, šarenice i ponjave i štošta drugo. Među najdragocjenijim predmetima ističe se marama stara više od 150 godina, izrađena od grubog tkanja šarenim koncem, koja prkosi vremenu i zaboravu. Posebno mjesto zauzima i zelena ponjava s bogatim cvjetnim motivima i vezenim golubovima, simbolom ljubavi i mira.

„Ovo blago nije za čuvanje pod ključem. Mi te nošnje živimo. Odijevamo ih za svaku važniju prigodu, bilo da je riječ o slavljima u Štitnjaku i Gunjavcima ili o manifestacijama diljem Slavonije“, ističu supružnici.

Monika nije samo čuvarica, već i aktivna stvarateljica. Vješta u šivanju, vezu, heklanju i tkanju na tkalačkom stanu, ona udahnjuje novi život starim materijalima. Zbog njihove posvećenosti, susjedi i poznanici često im poklanjaju stare predmete, sigurni da će u domu Šimunovića biti spašeni od propadanja.

Ono što je najvažnije, ljubav prema slavonskom identitetu Monika i Ivica prenose na svoju djecu. Uz njih, miris dunja i zvuk tkalačkog stana u Štitnjaku neće utihnuti, a obiteljsko blago nastavit će svoju priču i kroz šestu generaciju. U svijetu koji se brzo mijenja, Šimunovići su dokaz da su korijeni ono što nas drži uspravnima.