Kombajni su u poljima, gledajući na prinose poljoprivrednici imaju razloga za zadovoljstvo

POŽEGA - Žetva je počela, kombajni su ušli u polja, odmora nema. Kako sada stvari stoje poljoprivredni proizvođači koji su prošle jeseni zasijali tu najvažniju krušaricu, ove godine barem kada je riječ o prinosima, imaju razloga za zadovoljstvo. Kakva će biti cijena o tome je još uvijek teško bilo što reći.

Kombajni su ušli u polje i kod požeškog poljoprivrednog proizvođača Ive Grbića. Upravo se žanje ovogodišnja žitarica koja je namijenjena za sjemensku pšenicu. Merkantilnu pšenicu za potrebe svoje pekare i daljnju prodaju otkupljuje jedino od svojih kooperanata i sprema u svoje vlastite silose.





- Već nekoliko godina mi sijemo isključivo sjemensku pšenicu, ali i to sve manje, ove godine samo na 40 hektara u suradnji s Osječkim institutom i Agrigenetiksom iz Osijeka. Sijemo i dorađujemo samo tri sorte, Kraljica, Mija i Mateja, koje su se u našem kraju pokazale najboljima, po kvaliteti i prinosima. Dio sjemenske pšenice smo izvezli, do 50 tona već nekoliko godina za dva veća kupca u BiH, dok ostalo plasiramo našim kooperantima, od kojih i otkupljujemo merkantilnu pšenicu. Izvozu se nadam i ove godine kad se sjemenska pšenica doradi. Žalosno je da se sve manje sije sjemenska pšenica, nego sve više „tavanuša“ zbog odnosa cijene i troškova, pa ja predviđam da će pšenica nestati s polja u našem kraju. Iz godine u godinu pada, mada polučujemo dobre rezultate, ona ima lijepo, krupno zrno a ove godine preko 14% proteina, no u nesrazmjeru je potrebno ulaganje i prihod koji pšenica donese. To je zrno koje upravo traži pekarska industrija, no za takvu pšenicu mi ne možemo dobiti pravu cijenu da pokrijemo troškove, pa stoga svi primjenjuju slabiju agrotehniku i štede na ulaganju u pšenicu – kaže osnivač tvrtke Grbić, Ivan Grbić, koji je ove godine otišao u mirovinu, no još uvijek je u velikim sezonskim poslovima u tvrtki.





-Ove godine prinos, ovisno o tablama od 5,5 do 6 tona po hektaru. Proteina nemamo ispod 13,5% proteina. Dva puta smo tretirali s fungicidom, jedanput s insekticidom i tri puta prihranjivali, znači maksimalna agrotehnika. Određenih šteta nam je napravila voda. Mi ne možemo ovdje u Požeštini konkurirati našem istoku, koji je Bogom dan za pšenicu, mi smo u svakom slučaju bolji za kukuruz. No svake godine na poljima u Požeškoj kotlini sve više se sade druge industrijske kulture, najviše uljarice. Mi sami bavimo se više uzgojem buće zbog vlastite uljare za bučino ulje i te proizvodnje koju smo razvili, ali sadimo i uljanu repicu, ove godine imali smo dobar prinos od 3,4 tone po hektaru izrazito suhog zrna. Već ove godine nismo mogli dobiti potpisan ugovor s ino partnerom, jer nemamo osigurano navodnjavanje. Ovo što mi možemo sami raditi, to je kao u doba faraona, pregradimo potok, pa par stotina kubika ispumpamo za 6 sati. Potoci i voda nam protječu, no mi od toga nemamo još uvijek veće koristi, jer nam usjevi i dalje žeđaju. Sirotinja uvijek dva puta plaća. Ova obećanja o izgradnji potrebnih nam akumulacija slušamo već zadnjih pedesetak godina, no obećanja nisu kuću raskućila – dodaje Ivan Grbić, koji smatra da ozbiljnijeg bavljenja poljoprivredom neće više biti moguće bez navodnjavanja.

- Ove godine posadili smo na 50 hektara buču golicu, a oko 120 hektara u kooperaciji. Slažem se da uljarice preuzimaju dominantno mjesto, posebno u plodoredu. Uljarice imaju višestruku namjenu, osim kao hrana, za industrijsku preradu, a pojavljuje se i sve veća potražnja u industriji goriva i energije. Od toga ne treba bježati od toga, treba se držati tih novih sortimenata, jer nekada smo bili zadovoljni i 2,3 tone uljane repice, cijena je bila malo drugačija nego danas, a danas idemo s 4 tone u samo malo boljoj godini. Upravo sortiment i bolja agrotehnika odigrali su svoju ulogu – kaže Grbić, koji je kao jedan od rijetkih vrlo rano otišao u bavljenje poljoprivredom kao privatnik pojedinac, a u tome i uspio, postavio nadgradnju i završnu preradi sirovine, jer od prodaje same sirovine ne može se napredovati, samo preživljavati.