Objavljeno u: Sri, kol. 9th, 2017
GDJE GOD DA DOĐEM KOD KUĆE SAM I SA SVOJIM NARODOM

Banjalučki biskup msgr.dr. Franjo Komarica: “Moja je biskupija najveća, ljudstvom razasuta po cijelom svijetu”

POŽEGA / BUK – Ovih je dana u Požeštini boravio uvijek dragi i viđeni gost msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup. On često zna naglašavati kako je njegova biskupija najveća na svijetu jer je njegov puk Božji razasut po cijelom svijetu tako da gdje god da dođe među svojim je narodom koji je ne svojom voljom otišao sa svojih ognjišta koja su danas napuštena i zapuštena. Jako su male mogućnosti da se čovjek vrati na svoje ognjište i da kao nekad bude svoj na svome, mjestu odakle su mu korjeni jer nakon ratnog vihora nema gotovo nikakvih preduvjeta za življenje Hrvata na tamošnjim prostorima.

Svjestan situacije, mogućnosti i uvjeta življenja biskup Komarica neumorno radi i daje svoj veliki doprinos u izgradnji mira, suživota i obnovi međunacionalnog povjerenja. Neumorni je borac za opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj i traženju rješenja za budućnost naroda na tim prostorima često. Gotovo svakodnevno, iznosi i upućuje kritike na račun međunarodne zajednice i loših politika u Bosni i Hercegovini čiji odnos ima za posljedicu povratka Hrvata u ona mjesta odakle su potekli.

Boraveći u Požeštini, u župi sv. Jurja mučenika u Buku, iskoristio je biti s i među svojim narodom kojom prigodom je vjenčao Franju Kljajića iz Kaptola i njegovu odabranicu iz Buka. Naime, Franjo Kljajić je trinaesto dijete u toj obitelji kojeg je biskup Komarica krstio. Tada je rekao da ako njega zdravlje i život posluži da će ga rado i vjenčati što se u konačnici i obistinilo. Bila je to posebna svečanost i vjenčanje, dirljivi susreti nakon kojeg su se susreli brojni oni sa svojim biskupom s kojim se nisu dugo godina vidjeli i sreli.

U toj prigodi boravka biskup Komarica predvodio je i svečano euharistijsko slavlje u čast Gospi Snježnoj, a nazočio je i Smotri pučkog crkvenog pjevanja.

Kakvi bi bili novinari da nisu iskoristili prigodu prozboriti riječ koju s biskupom kojeg su doslovce morali “oteti” od njegovog naroda koji ga je okružio želeći mu uputiti riječ dobrodošlice i poželjeti svako dobro.

-Hvala vam od srca što se zanimate za situaciju katolika i s one strane Save. Davno je papa sv.Ivan Pavao II, kad je bio u Zagrebu 1994. godine, rekao, “Nemojte da vas rijeke razdvajaju.” Osobito se to tiče hrvatskog naroda s ove i one strane rijeke Save. Hrvatski narod iz Bosne je, nažalost, čini mi se prodan od svojih i osuđen da se zadrži ovdje u Slavoniji, kamo sreće da su se svi zadržali ovdje u Slavoniji, nego da ih ja tražim po Europi, Kanadi i Sjevernoj Americi, Južnoj Americi, Južnoj Africi – na samom početku našeg razgovora rekao nam je biskup Komarica dodajući da kada svoje vjernike sretne bilo gdje na kugli zemaljskoj uvijek kaže da ima najveću biskupiju na svijetu.

-Gdje god dođem ja sam kod kuće, kod svojih. Unatoč tomu radostan sam jer vidim, kad ih susrećem u bijelome svijetu, da znaju da su katolici, da ostaju vjernici, da traže crkvu, da traže svećenika, da zapravo najčešće upravo ti katolici iz Bosne i Hercegovine drže tu crkvenost u tim našim katoličkim misijama. Hvale mi se mnogi biskupi njemački, luksemburški, nizozemski, pogotovo austrijski i švicarski, da su Hrvati jako dobro došli misionari u njihovoj zemlji. Donijeli su jednu svježinu, odlučnost, jednu vjerodostojnost, jednu čvrstinu. Ne stide se svoje katoličke vjere, ni svoga identiteta i mnogim su domaćima svojevrstan ispit savjesti. Bog se ipak potrudi tako da neke đavolske poteze opet okrene u korist Crkve ali, s druge strane mi trebamo znati da čovjek ima određenu zadaću tamo gdje se rodio, prema svom kraju. Jer, Bog je uzeo zemlju tog rodnoga kraja i stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku i mi smatramo svojom dužnošću kao članovi Crkve da moramo biti vjerodostojni kad kažemo da vjerujemo u Boga Svemogućega stvoritelja neba i zemlje. Dakle, onda Bog mora imati stanarsko pravo i u banjalučkom kraju i u Posavini i u Hrvatskoj, odnosno i u srednjoj Bosni i Hercegovini i da mi ne smijemo se više klanjati nekim ovozemaljskim samozvanim božanstvima koja kažu da nema više Boga po katoliku, što više tražiti u Bosni – dodaje biskup Komarica.

Osvrnuo se biskup Komarica i na rat u Bosni i Hercegovini koji naglašava da on nije završio.

– Rat je trajan između Boga i vraga, između Crkve i protivnika crkve. Krist je glava crkve i prema tome ja moram biti vjerodostojni član te crkve. Ako Krist kaže ja sam pobijedio moja je definitivna pobjeda on je nas upozorio neka i kukolj raste ali će doći vrijeme kad ćemo kukolj odstraniti od pšenice. Na nama je da čuvamo pšenicu da ne postane kukolj, da se ne da zaraziti od kukolja, da ne dozvolimo da nam đavao, protivnik Božji i naš, pomuti mozak kako se kaže u narodu, da ne zamijenimo teze i proglasimo laž za istinu, nepravdu za pravdu. Dakle, ono što naš čovjek ima pravo je to da se to ne dovede u pitanje. Po Božjemu pravu i po međunarodnom pravu. Ja sam i ovih dana razgovarao s ključnim političarima Amerike i Europe. Rekao sam, što radite pobogu ovdje s nama? Zašto ovu malu zemlju, Bosnu i Hercegovinu, ne sredite kako treba nego prisiljavate i ovaj ostatak ovdje da budu ne samo razbijenih glava međusobnih nego da bježe iz zemlje, Kakav je to način? – naglašava biskup Komarica dodajući kako se od svega što je proživio i što radi u poratnim godinama, nije umorio.

– Bog daje snage. Bog se ne umara, kako ću se ja umoriti? Ključna je riječ za mene vjerodostojnost. Traži se vjerodostojnost i od mene i od vas i od svakoga od nas. Ako kažemo da smo ljudi, onda na djelu pokažimo što to znači biti čovjek, ako kažemo da smo kršćani da znamo što znači biti kršćanin i da to pokažemo na djelu, ne paradno izvana, da ne bude po onoj: izvana gladac iz nutra jadac – zaključio je biskup Komarica.